“Književnost je uvek politička, jer nema jezika izvan ideologije. Raduje me bogatstvo jezika u kojem sam odrastao i u kojem živim. Na tom jeziku i pišem.”

Piše: Fedor Marjanović

Ovim riječima pisac i pjesnik Bojan Krivokapić objašnjava svoj odnos prema književnosti i jeziku kojim piše. On u proznim i poetskim djelima miješa ekavicu i ijekavicu, i povezuje norme “različitih jezika” koji su nekada bili jedan. Na svojim nastupima čita, recituje i pjeva, dok u poeziji povezuje svoju emociju i savremenu pop kulturu. Krivokapić je objavio knjigu kratke proze Trči Lilit, zapinju demoni (Kikinda, 2013), zbirku gemischt-poezije Žoharov let (Stolac, 2014), roman Proleće se na put sprema (Beograd, 2017; Sarajevo-Zagreb, 2017) i zbirku pesama Gnezdo dečaka (Beograd, 2019). Dobitnik je nagrada za prozu: Ulaznica, Đura Đukanov i Edo Budiša, kao i nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije, a za roman Proleće se na put sprema nagradu Mirko Kovač.

Tvoje književne večeri imaju formu umjetničkih performansa. Kakve su reakcije publike i koliko je važno postojanje alternativnih i kreativnih načina predstavljanja književnosti?

Moja prva umetnička iskustva su vezana za nekonvencionalni teatar. Sedam godina sam prolazio kroz različite pozorišne radionice koje su mi pomogle da se osvestim šta znači scena. Svako književno veče doživljavam kao scenski nastup, što znači da se trudim da telo i glas koristim kao sastavni deo tzv. osnovnog sadržaja književne večeri. Otuda kretanje, komunikacija s publikom, pevanje i slično. Publici se to sviđa a meni je drago kad vidim da su oni  i fizički i mentalno prisutni dok traje program, da smo zajedno.

U svojim tekstovima koristiš stihove Lepe Brene, Dragane Mirković i drugih pjevačica. Kako funkcioniše i koja je svrha spajanja nečega što se stereotipno smatra uzvišenim, kao što je poezija, i nečega što se stereotipnom smatra prizemnim, kao što je narodna muzika?

Kategorije uzvišenosti i prizemnosti me ne zanimaju. Vrsta citatnosti o kojoj govoriš mi je vrlo zanimljiva u književnom tekstu. Biram da u književnost koju pišem uvedem elemente domaće pop kulture, bio to turbo-folk ili kinematografija, jer oni, na asocijativnom nivou, uvode različite slike, a tekst time dobija drugačiju dinamiku i slojevitost. Turbo-folku pristupam kao elementu dominantne kulture u kojoj živim i stvaram. Taj element je ravnopravan sa svim drugim elementima. Nit’ mu se podsmevam, nit’ ga idealizujem.

Tvoje pjesme su veoma lične, međutim u njima se takođe skreće pažnja na određene društvene probleme. Da li se onda može govoriti o aktivizmu u njima i kakav je tvoj stav o aktivizmu u književnosti?

Ako je književnost dobra ona nas čini boljima, ako nije onda je to mrtav tekst. Mislim da je važno razmišljati o načinima kako u književni tekst uvesti i obraditi pitanja koja su nam bitna.

Tvoj roman “Proleće se na put sprema” iz intimne priče jednog dječaka postaje roman jedne porodice i jednog kolektiva. Kako se u njemu uspostavlja odnos kolektivnog i initmnog?

To su neodvojive stvari koje tvore zajednički proces. Trudio sam se da u romanu raspišem priče koje će čitaocima pružiti ruku.

VAL

Moj sin zove se Val

A mogao se zvati i Tin ili Mak

On trči rivom i ja ga puštam

Ako upadne u more

Isplivaće

Ne bojim se

Val uvek ispliva

Moj sin ima krupne oči i sitnu glavu

Nitko nema tako male glave,

drugi nam se uvijek zbog toga osmjehuju,

vjeruju da smo dobri ljudi, piše Tea.

Njegovi zubi su blještavo beli

Već je postalo kič

Ali neka

Mi volimo zube koji blješte

On peva na sav glas

Bum cile bum

Pa pevamo zajedno

A prolaznici se osvrću

Ko to peva, zašto peva, kakva je to pesma

Mumlaju sebi u bradu

Glođu kukuruze

On skače po hridima

Jedna druga treća

Bum cile bum

I postaje deo morske pene

Dolazi odlazi dolazi odlazi

Napiši komentar