“Nagrade svakako imaju svoju važnost. Omogućavaju vidljivost, ono što radite dobije pažnju, otvara se prostor u kojem tekst može da komunicira s većim brojem ljudi, i van granica vaše zemlje, ili čak i regije. Roman za koji sam dobila tu nagradu je objavljen prije više od godinu dana, a o njemu se šire i ozbiljnije počelo govoriti tek nakon nagrade.”

Piše: Fedor Marjanović, foto: Radmila Vankoska

Ovim riječima Senka Marić opisuje kako ona vidi značaj nagrade Meša Selimović i književnih nagrada uopšte. Ona je pjesnikinja, spisateljica i urednica književnog portala Strane. Ove godine je dobila nagradu Meša Selimović za svoj prvi roman Kintsugi tijela, u kojem opisuje borbu svoje junakinje sa rakom dojke.

Tvoj roman Kintsugi tijela tematizuje borbu glavne junakinje sa karcinomom dojke. Njena priča je u neku ruku proizvod i tvoje lične borbe sa karcinomom, iako ističeš da tvoja junakinja i ti niste isto. Kako se zapravo prepliću lična životna iskustva sa fikcijom i gdje se razdvajaju?

Samo iskustvo koliko god da je traumatično, ili nesvakidašnje, posebno ili bilo šta slično, ne čini književnost. Književnost nastaje u odabiru iz stvarnosnog materijala i uslovljeno je načinom na koji tu temu tretiramo, formom. Kako je jednako bitno kao i šta, po meni i bitnije. Čak i kada govorimo o autofikciji, književnost i život koliko god da se preklapaju nikada ne mogu biti sasvim podudarni. Ako se ozbiljno bavimo književnošću onda tekst držimo važnijim od stvarnosti i prilagođavamo cijelu priču njegovim zakonitostima. Moja književna junakinja i jeste ja, i nije ja, ali ja sasvim sigurno nisam ona.

Sa sviješću da ima karcinom, junakinja kao da postaje svjesna sopstvenog tijela. Ona govori o svojim grudima u onom trenutku kada se plaši da će ih izgubiti. Koliko je uopšte žensko tijelo kao tema iskorišćeno na takav način, iz ženske perspektive o sopstvenoj tjelesnosti?

Naravno da nisam prva koja piše na takav način, moj roman se oslanja na određenu već postojeću tradiciju, koliko god da je ona skrajnuta. Vjerujem da će biti sve više tekstova koji tretiraju ženski osjećaj vlastite tjelesnosti, jer je primjetno da žene počinju sve slobodnije i sve otvorenije da govore o sebi, o svim svojim aspektima. U tom smislu, žensko tijelo se postavlja kao prostor koji će tek da bude zaista ispisan.

Koliko je važno pisati o temama poput ove?

Mislim da je važno pisati o svemu onome što nas se duboko tiče, pogotovo o stvarima o kojima se javno i ne govori previše. U stvari, zanimljiva je ta zasićenost informacijama u kojoj živimo, kao da sve znamo u toj mjeri da ništa više ništa ne znači. A opet postoje te rubne tačke, prešućeno, skriveno, i mislim da se to možda najviše odnosi na intimni prostor žene. To je ono što mene zanima, kako izreći žensko biće u svijetu u kojem je gotovo sve izgubilo smisao, kako i dalje govoriti o boli, o ljubavi, žudnji, tijelu, itd.

Kinstsugi je japanska tehnika sastavljanja polomljene keramike, pri čemu ostaju vidljive pukotine. Pred kraj romana junakinja pravi spisak dijelova tijela koje su ona, njena majka i njen otac izgubili. Zašto su nam ovi nedostaci, pukotine bitni?

Možda najviše zato što ne postoji život bez njih. S druge strane postoji ta opća matrica koja nas uporno tjera da to sve sakrivamo, da se trudimo biti savršeni, poistovjećeni s nekom vanjskom slikom koja nije realna. Time se sve više odmičemo od sebe, i u konačnici i od smisla i sreće. Vjerujem da se naša ljepota, važnost, posebnost, istinitost krije upravo u našim napuknućima, našim mogućnostima da ih preživimo. Život nije statičan. Mi to pokušavamo biti. To je nemoguća pozicija. Zato je važno prigrliti sebe sa svim što jesmo, preuzeti odgovornost, naći mir u svemu tome, možda je to jedini otpor koji možemo dati općem besmislu.

Za kraj bih želio da ti postavim pitanje kao urednici portala Strane. Kakvo je tvoje viđenje savremenog književnog stvaralaštva, na osnovu onoga što si kao urednica mogla pročitati i objaviti?

Kod nas, u cijeloj regiji, piše se dosta jako dobre književnosti. Ima naravno i stvari koje nisu dobre, ali ako bismo sve to stavili u neki procentualni omjer, stvari stoje prilično pozitivno. Ono što mene posebno veseli je činjenica da ima sve više sve snažnijih, artikulisanijih, iskrenijih ženskih glasova.

Napiši komentar