Od 2013. godine Međunarodni festival animiranog filma Banjaluka se bori sa velikim finansijskim problemima i ignorisanjem od strane gradskih vlasti. Prošle godine su bili pred gašenjem, a ove godine je situacija još teža. Za eTrafiku je o ovogodišnjem festivalu i o borbi za opstanak govorio direktor festivala Goran Dujaković.

Piše: Fedor Marjanović

„Pošto je koncept ovog festivala svjetska animacija, dobili smo presjek svjetskog animiranog filma. Bio je veliki problem napraviti selekciju od 540 prijavljenih filmova za takmičarski program. Ali on zaista jeste presjek onog što je najrelevantnije u ovom trenutku. To se vidjelo i po reakciji publike festivala. Pokazalo se da vole takmičarske programe zato što precizno pokazuju pravac u kojem se kreće svjetska animacija. To je publici veoma privlačno. Jako smo zadovoljni takmičarskim programom. Postoji paradoks koji sam rekao i na otvaranju festivala. Što god nam vlast daje manje novca, mi više filmova dobijamo“, kazao je on.

Zadržimo se onda malo na pitanju novca. Prošlogodišnji festival je zbog toga bio u najmanju ruku dramatičan. Kakva je situacija ove godine?

Kada se ta dva festivala porede, prošlogodišnji je bio ultrarelaksiran. Prošle godine smo ga ugasili zbog minimalnih sredstava koje nam je dao grad Banjaluka, tzv. Evropska prestonica kulture. Međutim, priteklo nam je u pomoć Udruženje filmskih radnika Bosne i Hercegovine. Oni su nam dali značajna sredstva i zahvaljujući njima dobili smo oskarovca Aleksandra Petrova, koji ne samo da je jedan od najvećih animatora današnjice, već jedan od najvećih animatora uopšte u istoriji animacije. Ali i to je bilo vrlo interesantno, što je dolazak jednog takvog umjetnika u ovoj grad vrlo skromno propraćen. U odnosu na prošlu godinu, ove godine radimo sa daleko manjim sredstvima. Dobili smo nekih 13.000 maraka. Naravno, to se odrazilo na cijeli koncept festivala, ali ne na takmičarski, već na prateći sadržaj, tzv. informativni program koji smo dosta redukovali. Sveli smo ga na regionalnu animaciju, uključujući program Zagrebačke škole crtanog filma, dječiju animaciju, retrospektivu Jurinka Rajiča, a od internacionalne smo imali presjek najznačajnih evropskih filmova i portugalsku animaciju. To je vrlo skromno u odnosu na festivale od prije sedam ili osam godina koji su pravljeni u punom kapacitetu, kada smo imali više od 300 filmova sa velikim retrospektivama vodećih nacija na polju animacije od po sedam ili deset blokova. Šta da radimo? Koliko para, toliko i muzike.

Već ste istakli slabu podršku Grada. Međutim, ove godine je na poljskom portalu Međunarodni festival animacije Banjaluka uvršten među najvažnije evropske festivale animiranog filma. Kako tumačite tu pojavu da smo prepoznati vani, a u sopstvenoj kući ne?

Mi nemamo problem prohodnosti vani, jer je festival internacionalnog karaktera. Od samog početka smo dovodili najveće svjetske animatore. Pjotr Dumala, Jerži Kuča i Bil Plimpton su bili još na prvom festivalu. To nam je prokrčilo put i mi vani jako dobro stojimo. Poljaci su jedna od svjetskih velesila na polju autorske animacije i oni jako dobro znaju šta se radi u Banjaluci na polju animacije. I ne samo Poljaci. Dugo participiramo za nagradu za najbolji evropski animirani film. O nama su pisali svi vodeći svjetski časopisi za animaciju. S te strane stvar je na svom mjestu. Prošle godine je kod nas bio Petrov, kojeg nije lako dobiti kao gosta, ali ipak je bio u Banjaluci. Problem je ovdje. Sredina je djelimično svjesna, i to samo ljudi koji se ozbiljno bave kulturom u ovom gradu. Što se političke elite tiče, mislim da njima ovo ništa ne predstavlja. Oni imaju jedan anahron pogled na umjetnost i svoju sliku elitnih umjetnosti. Nisu svjesni promjena koje se dešavaju na tom polju. Animacija ulazi u sve pore filmske industrije, u video igrice, pa i svaki mobilni telefon koristi animaciju. Oni toga nisu svjesni. Sa te strane proizilazi takav odnos prem festivalu. Oni i ne znaju šta će sa njim. Festival ne može da napreduje dalje ni da se postavi kao svjetski referentan bez odgovarajućeg budžeta. Sa ovim minimalnim budžetom sveden je na preživljavanje, a narodna vlast je, sa druge strane, zadovoljila svoju formu. „Mi nešto njima dajemo.“ Nažalost, to je neko vrijeme bio problem i sa kulturnom elitom u Banjaluci, koja je sa određenim antagonizmom prihvatila održavanje festivala, jer je „previše novca davano“. Mi smo sa vrlo malo sredstava napravili velike efekte. Direktna posljedica festivala je i pokretanje smjera animiranog filma, jedinog u Bosni i Hercegovini. Iz njega već izlaze prvi autori i biće sramota ako međunarodna animacija bude verifikovana kroz njih, a neke druge umjetnosti u koje se mnogo više ulaže (iako su za umjetnost ulaganja generalno minimalna) ostanu na nivou lokalne kulture, koja je samozadovoljna i samozatajna.

Određena vrsta poruke je bio nedostatak svečanog otvaranja ovogodišnjeg festivala. Šta se time htjelo poručiti?

Do dramatičnog pada ulaganja u ovaj festival je došlo 2013. Te godine smo morali da otkažemo dolazak nekih od najvažnijih svjetskih animatora čiji smo dolazak dogovorili. Pol Drizen i Kodži Jamamuru je trebalo da dođu. Da je održan taj kontinuitet, ovo bi bio svjetski festival. Od te godine tražimo način da upozorimo da se ne mogu ophoditi tako, i to ne samo prema nama. Ovdje se potencira priča da se bunimo zbog sebe. Bunimo se zbog svih drugih, ali ljudi u kulturi ne prihvataju nas i ne podržavaju. To nije samo naš bunt, već bunt prema generalnom odnosu prema kulturi. Tražili smo te forme. U 2013. to su bile glumice koje su stajale na kutijama. Svaki put smo na ceremoniji svečanog otvoranja upozoravali da se ne može tako raditi. Pošto to nije imalo nikakvih efekata, ove godine nismo ni imali svečano otvaranje. Oni su odličili da rade kako rade i nisam siguran da ći i ovo imati ikakvog efekta. Mislim da će biti čak i gore za ovaj festival.

Rekli ste da je kulturna elita ćutala, ali isto tako da ste prošle godine dobili podršku, i od Udruženja filmski radnika, kina Palas i Grada Trebinja. Kakva je situacija ove godine?

Mi sarađujemo sa drugim gradovima već desetak godina. Nekoliko godina smo imali jedan koncept festivala koji je bio jedinstven u svijetu. Održavao se u sedam gradova. To nijedan festival nije imao. Mi nemamo te vrste problema. Drugi gradovi nas podržavaju. Oni imaju isti problem sa nedostatkom novca. Ali sa lokalnim zajednicama ipak, imamo jako dobru saradnju.

Ove godine je umro naš poznati animator Jurinko Rajič, a na ovogodišnjem festivalu organizovana je retrospektiva njegovog rada. Koliki je bio njegov značaj za bh. scenu?

On je bio jedan iskusan animator koji je svoju karijeru gradio u Croatia filmu. Radio je na prvim jugoslovenskim dugometražnim animiranim filmovima Čarobna šuma i Čarobnjakov šešir, kasnije je radio i Šegrta Hlapića. Svoje ogromno iskustvo je donio u Bosnu i Hercegovinu, on je radio prve radionice animiranog filma u ovoj zemlji i pokrenuo je prvi festival animacije u Neumu. Sa Jurinkom sarađujemo od 2006. godine, kada smo organizovali revije animiranog filma. Dvije godine sam vodio prve polaznike animacije iz Banjaluke na njegove radionice. Neki od njih su danas vrlo aktivni animatori. Saradnja je nastavljena. Imali smo često prikaze nagrađenih filmova iz Neuma na našem festivalu. Gostovali smo i mi kod njega. Akademiji je po zaista vrlo povoljnim uslovima prodao crtaće stolove, do kojih bismo inače teško došli. Njegova moralna podrška pokretanju ovog festivala je bila velika. Prvi animatori Bosne i Hercegovine su išli na njegove radionice, tako da je njegov trag u istoriji animacije u Bosni i Hercegovini veoma začajan.

Uprkos problemima koji se nažalost ponavljaju iz godine u godinu, festival i dalje traje. Kakvi su planovi za budućnost?

Živimo u sedini u kojoj je teško pričati o nekoj budućnosti. Imamo namjeru da idemo dalje s festivalom. Šta će biti dalje, Bog sami zna. Mnogi žele da ovog festivala nema u Banjaluci, ali je teško poslije 12 godina reći: „Nećemo vam dati ništa za festival.“ Tvrde da nemamo publike, a publike je i ove i prošle godine bilo izuzetno mnogo. Šta će biti ne znam. To najmanje zavisi od nas, najviše od njih. Ako u jednom trenutku kažu da novca nema, moraćemo ga ugasiti, ali ne našom već njihovom voljom.

Napiši komentar