Banjalučka književnica Tanja Stupar Trifunović u svom posljednjem romanu Otkako sam kupila labuda istražuje fenomen ljubavi dviju žena. Ipak, najveći uspjeh ovog romana je u tome što on izbjegava senzacionalizam izabrane teme, čineći univerzalno štivo u kojem se svako, bez obzira na pol i seksualnost, može pronaći.

Piše: Fedor Marjanović

Kao što je već u kritici utvrđeno, Tanja u svom novom romanu koristi formu epistolarnog toka svijesti. Priča ne teče hronološkim tokom, već logikom misli i osjećanja junakinje koja piše pismo svojoj ljubvnici. Između njenih junakinja se uspostavlja odnos pošiljaoca i primaoca poruke, one koja se obraća i one kojoj se obraća. Ovim postupkom autorka postiže dvostruko približavanje svojih junakinja čitaocima. Glavna junakinja, ona koja piše, nosilac je svoje ispovijesti. Kroz lirske monologe i ispovijedne dijelove čitaocu otkriva svoj unutrašnji svijet, koji mnogo češće nosi primat nad dešavanjima u „stvarnosti“. Takođe, činjenica da se junakinja svojoj ljubavnici ispovijeda i obraća u drugom licu ovu čini u percepciji čitaoca realnijom i briše distancu koja bi postojala u slučaju uobičajenog pripovijedanja u prvom ili u trećem licu. Već tim početnim postupkom sukobljavanja adresata i adresanta, Tanja Stupar Trifunović postiže dramsku tenziju u odnosu dvije žene, tenziju koja će obilježiti čitav roman.

Dramski element u romanu prisutan je na više nivoa. Iako roman nema odvojena poglavlja, već teče kao jedna cjelovita ispovijest, u njemu se mogu razlikovati cjeline koje se međusobno suprotstavljaju i nadopunjuju. U pitanju su lirskomeditativni pasaži u kojima se junakinja romana ispovijeda i više od konkretnih događaja iznosi svoje misli o životu i položaju u kojem se našla, a kao njihova protivteža ostvaruju se dijalozi dvije zaljubljene žene, koji su najčešće njihove žučne svađe i prepirke. Autorka uspješno postiže balans između dva pripovijedna postupka. Monološki i dijaloški dijelovi po formi oponiraju jedni drugima, ali se i stapaju u kompaktnu cjelinu, pošto prvi daju romanu lirski ton, prepoznatljiv za prozu Tanje Stupar Trifunović, dok drugi konkretizuju likove o kojima se pripovijeda, sprječavajući tako priču da ode u potpunu lirsku apstraktnost i dajući toku romana neophodnu dinamičnost koju sam monolog ne bi mogao postići.

Dramski element se može prepoznati i u suptilnoj kritici društva u kojem junakinje žive i koje je jedan od razloga zbog kojih je njihova ljubav skrivene. Uzme li se u obzir da je ona svojevrsni tabu našeg društva, nešto što je zabranjeno, uspostavlja se odnos opozicije privatnog i javnog prostora. Junakinje svoj odnos kriju od javnosti, od članova svojih porodica (muža, majke), a između ostalog i od sebe samih.

Pored svega navedenog, glavni izvor dramske zaoštrenosti jesu same junakinje, odnosno način na koji su koncipirane kao nepomirljive opozicije koje se međusobno privlače. Tenzija koja se uspostavlja bazirana je na njihovim mnogostranim razlikama. Prva je razlika u godinama. Junakinja na početku veze ima 45, dok njena ljubavnica ima 20 godina. Jedna je bibliotekarka, posao koji se po stereotipu veže za pasivnost i dosadu, dok je druga studentkinja dramaturgije, dakle umjetnički duh i sklona ka avanturi. Dok je prva pasivni princip razočaranosti u život i naknadne mudrosti koja dolazi sa godinama, druga je puna energije, želje da promijeni svijet oko sebe i borbenosti koja nerijetko dovodi do autodestruktivnosti. Jedna je ta koja proživljava promjenu u godinama kada je mislila da do toga ne može doći, dok je druga ona koja donosi promjenu.

Objema junakinjama zajednički je grč koji obje proživljavaju prilikom održavanja svoga odnosa. Iako je odbijanje društva jedan od važnijih motiva ovoga romana, prije svega u tekstu se naglašava psihološki momenat neprihvatanja samog sebe. Obje junakinje iz djetinjstva nose traume koje se prvenstveno vežu za porodicu (zbog čega se ponovo javlja lik majke u funkciji alter-ega kao u prethodnom Tanjinom romanu). Lični problemi koje nose iz prošlosti i još uvijek imaju u domu, obje unose u svoju vezu i postavljaju ih kao nevidljivu prepreku koja ne dozvoljava nikada da se potpuno predaju jedna drugoj. Iako je ljubavnica (ona kojoj se pismo piše) nominalno hrabrija i često izaziva junakinju romana na pobunu, najčešće ni ona sama nema snage da je provede do kraja. Zato je veza obilježena i muškim partnerima, koji svaka od njih ima. Muž junakinje simbolizuje pasivnost koja veže nju samu. On je prestavljen kao sjena koja ne progovara i sluti šta se dešava, ali nikada ništa ne čini. Kroz njega relfektuje se sama nemoć njegove supruge da sama promijeni svoj život. Njena ljubavnica, pak, ulazi u seksualni odnos sa glumcem iz svoje trupe. Ova „veza“ ispunjena je komplikovanim ljubavnim relacijama i seksualnim nasiljem, što odražava sam karakter mlade junakinje.

U ljubavnom sukobu dvije po godinama, shvatanjima i karakteru potpuno različite žene, Tanja Stupar Trifunović predstavlja univerzalne probleme sa kojima se suočavaju svi. Tema homoseksualne ljubavi samo potencira njenu „zabranjenost“. Ali najveća vrijednost ovoga romana je u tome što on ne staje na granicama LGBT teme, već stvara priču u kojoj mogu da se pronađu svi, bez obzira na pol i seksualnu orijentaciju. Autorkin pristup opisu ljubavi dviju žena je nenapadan. Njen cilj nije da zastupa određenu tezu, niti direktan društveni angažman (iako ta pitanja nužno idu uz jednu ovakvu priču). Cilj je da se predstavi ljubavni odnos koji ima svoje uspone i padove, a sama homoerotska priroda je sekundarna. Čitalac lako shvata da suština romana nije u tome da su se dvije žene zaljubile jedna u drugu, već da su se dva živa bića zaljubila jedno u drugo. U tu vezu unose svoje nesigurnosti, strahove i traume, tako da na putu potpunog ostvarenja te ljubavi ne stoji niko do samih junakinja. Time ovaj roman dobija jednu univerzalnu vrijednost.

Otkako sam kupila labuda Tanje Stupar Trifunović predstavlja jedan važan korak u njenom radu i u domaćoj književnosti. Tekst je lirskomeditativnog karaktera, na pravim mjestima „presječen“ jakim i dinamičnim dijalozima, koji vode priču naprijed i konkretizuju je. Ljubavni odnos junakinja i ono šta svaka od njih u njega unosi jeste nešto sa čime se čitaoci neosporno mogu povezati. Svojim pristupom temi autorka je izbjegla senzacionalizam koji nažalost često ide uz ovu vrstu priče. Umjesto toga autorka je stvorila jedan prije svega emotivan i liričan tekst, koji čitaoca opčinjava i prirodnim putem ruši sve tabue koje mi kao društvo podstičemo.

Napiši komentar