Posljednji roman Damira Karakaša Proslava dobio je sjajnu recepciju publike i kritike, sa jedne strane, a sa druge, zbog jedne rečenice autoru je zabranjen ulazak u njegovu rodnu Liku. Razgovarali smo sa njim o ovim reakcijama, o samoj knjizi, njegovom spisateljskom iskustvu u inostranstvu, kao i o tome ko više procjenjuje knjige, oni koji su ih čitali ili oni koji nisu.

Piše: Fedor Marjanović

Upravo ovaj roman će biti promovisan u Banskom dvoru u Banjaluci u četvrtak, 19. septembra.

Oko Vašeg posljednjeg romana Proslava se podigla velika prašina, pogotovo u Lici. Zbog rečenice u kojoj navodite da su ljudi zimi noću urinirali u lonac iz kojeg su jeli, optuženi ste kako pljujete po svom rodnom kraju, kako mrzite Liku i proglašeni ste nepoželjnim. Kako reagujete to da se oko jednog detalja, koji bi inače bio neprimjetan, napravila tolika pometnja?

Peter Handke ima isti motiv u jednom svom romanu, još je kod njega velika nužda, kod mene mala, pa se u Austriji nisu na to ljutili. No ja imam i žive svjedoke koji su mi rekli da se to kod njih radilo. Očito je tako nešto u Lici nemoguće, iako je poznato da tridesetih godina devedeset posto ljudi tamo nije imalo svoj krevet, a ja kad sam bio mali nisam znao što je četkica za zube. Spavali smo u drvenim kućama u kojima smo gore bili mi, dolje ispod nas stoka. Osim toga ja pišem fikciju, koju sam morao javno demantirati, to se još nikad nigdje nije dogodilo, a imamo i fenomen da je književnost još uvijek važna samo tamo gdje je nitko ne čita.

Ovo pitanje se u neku ruku nadovezuje na prvo. Iako ste zbog jednog detalja optuženi da mrzite svoj rodni kraj, kao da ti isti ljudi (ukoliko su uopšte čitali roman) nisu primjetili sa koliko ljubavi opisuje život ljudi na selu i njihove običaje, pogotovo prirodu? Kako objašnjavate tu ljudsku osobinu da se fokusira prvenstveno na ono što je najgore, a sve ostalo zanemari? Ili možda oni koji Vas napadaju imaju već utvrđenu sliku o Vama pa im povod nije ni potreban?

Prirodna pozicija pisca je da bude u nesporazumu s okolinom, primjera je puno, ali kad stvari prijeđu neku granicu, kada sve postane opasno po život, kada vam zabrane da dođete tamo gdje ste rođeni, a to čine ljudi s kojim ste odrasli, onda je to tužno. Ali nisu to svi ljudi, ima u Lici i onih koji me vole, podržavaju, čitaju moje knjige, međutim, najglasniji i najbučniji su oni koji nikad nisu pročitali nijednu moju knjigu. Kad ih pitate jeste li čitali taj roman, oni bijesno kažu, neću ja to čitati. Već dugo imam problema zbog svoje literature koja govori o pravdi i slobodi. Ali vrat mojih knjiga je jako žilav i teško ga je preklati.

Sličan doživljaj ste imali kada u Francuskoj nisi htjeli da objave Vaš roman, jer ne može jedan stranac da piše o Parizu. Dakle, u Hrvatskoj Vas napadaju kao Hrvata koji piše o svom kraju, a u Francuskoj kao Hrvata koji piše o Francuskoj. Kao da ljudima više smeta kada se istinita slika prikaže kroz fikciju. Šta mislite o tom paradoksu?

U svom romanu Sjajno mjesto za nesreću objavljenom u Zagrebu, Beogradu, Berlinu, Rimu, Pragu, ali ne i u Francuskoj iako se radnja odvija u Parizu, iznervirao sam jednu urednicu koja mi je rekla kako ja Hrvat ne smijem pisati tako o Parizu, ja sam to shvatio kao kulturni rasizam. U romanu sam inače iznio dvije teze, kako su Francuzi nacionalisti koji ne vole tuđi nacionalizam, i kako su osjetljivi na socijalne nepravde, ali samo na svoje. Oduvijek sam smatrao da proza ako je prava ne smije imati milosti prema nikome, ponajmanje prema meni.

Ironično je to što je Vaš roman imao promociju u Francuskoj, pa tek onda u Hrvatskoj. Bez obzira na gore pomenuti slučaj, kako Vi vidite odnos prema piscu u inostranstvu i u našim zemljama, pogotov kao neko ko je dobar dio života proveo van svoje zemlje? Ima li razlika?

Iako sam preveden na desetak jezika, jako je teško vani, jer mi strane izdavače zanimamo uglavnom ako se koljemo i ubijamo.

Neobično je u Vašem romanu što neke od najtežih scena u sebi kriju nadu u budućnost, dok druge scene koje su skoro pa idilične imaju veoma mračnu pozadinu. Čovjek koji se krije od vlasti mašta o trenutku kada će slobodno moći da uđe u kuću, dok se u sceni odlaska troje mladih na proslavu osjeća suptilno, ali pogubno prisustvo nacizma. Da li mislite da je isti odnos stvari u životu, dobro uvijek mora da prati zlo i obrnuto?

U Proslavi sam se dosta bavio zlom, Dostojevski je u tome bio jak, zato je i moj glavni junak, kao i neki njegovi junaci, istovremeno i krvnik i žrtva, a to je tako karakteristično za ova naša područja gdje je uvijek najjače svijetlila ljudska krv. Ni samo pisanje mi nije bilo lako, osjećao sam se kao da ulazim u pećinu u kojoj su demoni, a da bih izašao, svaki metak – riječ mora pogoditi u samo srce demona.

Iako surov, život koji opisujete u romanu popraćen je mnoštvom lirskih opisa prirode. Koliko su ti dijelovi bitni za koncepciju Vašeg djela? Da li se u njima može otkriti neka dublja istina o svijetu, koju Vaš junak naslućuje?

Poezija mi je uvijek bila bitna, romani su horizontalni, jer se jezik tako struktirira, poezija okomita pa nam omogućuje da dođemo do najudaljenijih stvari. Zato mi je potrebna u romanu, ali kako kaže Andrić, s njom treba pažljivo, ona je kao sol, treba naći pravu mjeru.

Napiši komentar