“Grčki prstenovi pakla”, reče nam koleginica dok smo bezuspješno pokušavali da pronađemo smještaj na obalama ove zemlje. 

Piše: Vanja Stokić

Razuđena u mnoštvo ostrva i poluostrva, Grčka obuhvata jako veliko vodeno prostranstvo od Albanije pa do Turske. Smatrali smo da je tri mjeseca ranije sasvim dovoljno vremena za rezervaciju, ali nas je Booking demantovao. Većina već ugrabljena, ostali preskupi apartmani i ostrva koja su skoro pa u posjedu Turske. Nakon beskrajne potrage naletimo na jedan koji nije mnogo obećavao. Mjesto za koje nismo nikada čuli (a nije da smo inače neki poznavaoci Grčke), apartman koji ne izgleda pretjerano primamljivo, ali mu je ocjena skoro 10. Svi komentari izuzetno pozitivni, a ima ih na pretek. Odlučimo da rizikujemo.

Rezervišemo i dobijemo potvrdu, sačekamo tri mjeseca pa krenemo put mjesta po imenu Stomio. Zanimljivo je da nam u ta tri mjeseca nije uopšte palo na pamet da na Internetu potražimo informacije o ovom mjestu, već smo ga već prihvatili kao svoju neizbježnu sudbinu.

Put do njega je nagovještavao šta nas čeka, ali nismo razumjeli znakove pored puta. Vijugavi, lokalni putevi kroz polja kukuruza i rijetko koja kuća na vidiku nisu nam mnogo govorili. Ili jesu, ali mi nismo umjeli da ih čujemo.

Sam ulazak u Stomio bio je kanta vode na našu glavu. Traktori parkirani ispred kuća i lokalni starci koji piju vino isred raspadnute kafane podsjetili su nas na rodni kraj.

Zgrada u kojoj smo smješteni nije obećavala mnogo – jednostavna građevina izdijeljena na apartmane, ne pretjerano uglednog dojma. Ne znamo šta smo tačno očekivali, vjerovatno šarenilo sa razglednica, ali nas je dočekalo nekakvo sivilo. Iz zgradice istrčava vlasnik, koji insistira da nam nosi kofere. Vrlo srdačan i krupan čovjek, koji ne barata sa više od tri riječi engleskog jezika. Sporazumijevamo se mimikom i pokretima ruku.

Odvodi nas u apartman, koji je kao prosječan smještaj u Crnoj Gori. Objašnjava gdje su prodavnice, mesnica i plaža. Vodi nas do kuhinje i daje sve na raspolaganje. Ne traži novac čim nas je vidio, za to ima vremena. Pozdravlja nas i nestaje među stepenicama.

Zbunjeni izlazimo vani. Gladni smo. Nabadamo put do plaže, nema mjesta za lutanja jer Stomio čine dvije ulice. Sjedamo u prvi restoran brze hrane i uzimamo giros. Kukamo kako je preskup (oko 7 evra), a onda nam dolazi tanjir prepun hrane, koju nismo mogli do kraja pojesti. Uzimamo i neko domaće vino. Hvatamo Internet i tri mjeseca prekasno (ili ipak u pravo vrijeme?) tražimo informacije o ovom mjestu. Gdje smo? Šta raditi? Ostajati ovdje ili tražiti nešto novo?

Ispostavlja se da je Stomio selo koje ima manje od 600 stanovnika, ubijeđeni smo da tu računaju i turiste. Vidimo nekoliko ruševina odmah pored plaže, izgledaju kao napušteni hoteli, nikada do kraja izgrađeni. Pored su dva-tri kafića, picerija, tri ili četiri restorana. To je (skoro) sve što ovo mjesto nudi turistima. Barem u ugostiteljskom smislu.

Odlučujemo da ostanemo, počinje da nam se dopada, djeluje kao avantura. Odlazimo da probamo more. Ljudi nema mnogo, plaže su popunjene, ali ne i pretrpane. Više od polovine ležajeva je zauzeto, niko ne postavlja peškire na pijesak. Sve je beskrajno čisto.

Pitamo konobara koliko koštaju ležaljke. Govori da su bespatne, i one i suncobrani.

“Samo morate platiti piće u kafiću”, objašnjava nam.

Naručujemo točeno pivo, a uz njega dobijamo flašicu vode i posudicu punu čipsa. Besplatno.

Voda je topla i nevjerovatno čista. More je mirno, samo povremeno nalete talasi. Jedina zamjerka je što je jako plitko, pa morate da prehodate barem pedesetak metara kako biste došli do dubine.

“Još malo i doći ćemo do Turske”, šalili smo se.

Oko nas mir. Ljudi taman toliko da niste usamljeni, ali i taman toliko da imate lični prostor. Nema preglasne muzike.

Na povratku u apartman odlazimo u jednu od dvije prodavnice koje rade. Cijene su pristupačne. Podsjeća nas na seoske radnje u BiH, sa visokim policama i jako uskim prolazima. Sve je čudno, sve je drugačije, a tako nas podsjeća na nas.

Pored kase poveća tegla turšije, za potpuni ugođaj. Sladoledi se prodaju bez omota, nabacani jedan na drugi unutar zamrzivača.

Ulice su uske, krivudave, pune saksija sa cvijećem i mačaka. Nema velikih zgrada.

Restorani su često prazni. Gdje god da odete (a imate samo tri ili četiri na raspolaganju), dočekaju vas sa radošću. Čim sjednete dobijate čaše i bokal vode. Rijetko koji konobar govori engleski. Jelovnici su dostupni na engleskom, srpskom, grčkom, njemačkom… Ipak, čak i na srpskom jeziku stoje grčki nazivi, samo napisani tako da ih možemo pročitati. Kada pitamo konobara o kakvom jelu se radi, dobijamo zbunjen pogled. Njegov engleski nije dovoljno dobar da nam navede sastojke. Srami se i odlazi po drugog konobara, koji uspijeva da komunicira sa nama. Svi su vrlo srdačni i topli, pa ovakve situacije prolaze kao simpatične. Hrana je ukusna i obilna.

Nakon dva dana saznajemo da smo samo 60 kilometara udaljeni od Paralije. Odlučujemo da odemo na izlet, ali se vrlo brzo pokajemo. Iz malog, mirnog i srdačnog Stomija odlazimo u džunglu. Masa ljudi na sve strane, prepune i prljave plaže, voda masna od tuđih ulja za sunčanje, trava koja se lijepi za vas dok plivate. U pijesku su opušci od cigareta, maramice i flašice od sokova. Ne možete da se ispružite na peškiru jer vam je prostor ograničen drugim ljudima. Možda bismo na to pristali da još jutros nismo bili u Stomiju, ali sada znamo za bolje. Uzimamo stvari i odlazimo na ručak.

Jedva pronalazimo mjesto jer su restorani krcati. Kao na crnogorskom primorju, ljudi iz lokala vas “hvataju” još na ulici i pokušavaju uvući unutra. Sve je čisti biznis, bez trunke srca. Jedemo hranu koja je ukusna, ali nas ne zadovoljava. Osjećamo da ne pripadamo ovdje.

Vraćamo se u Stomio, na plažu koja je skoro pa prazna. Kafići i restorani rade, u njima je ukupno desetak ljudi. Nema noćnog provoda, na plaži nema nikoga osim nas. Puštamo lampione. Iz mraka dotrčavaju dva dječaka i očima nas mole da i oni pokušaju. Srećni su.

David je ponovo pobijedio Golijata.

Napiši komentar