fbpx

Nekad su to bili gladijatori i vitezovi, a danas su to fudbaleri. Igra koja je očarala cijeli svijet i dala novu dimenziju življenja. Koji je uopšte cilj tog fudbala, zašto postoji? Odgovor na ovo pitanje je veoma kompleksan, ali bismo vjerovatno mogli da kažemo da fudbal postoji da bi zabavljao i usrećio narodnu masu, da bi ljudi sklonili misli sa briga i odmorili se gledajući ga. Fudbal postoji da bi zabavljao narod, da bi se uživalo u njemu. Mnogi se vjerovatno sa ovim neće složiti, jer su izgubili dosta živaca zbog tog najpopularnijeg sporta. Zar nije to ustvari i čar fudbala?

Fudbal kao najvažnija sporedna stvar na svijetu prepoznaje mnoge velikane. Neki su u knjigu legendi upisani zbog čarobnih slobodnjaka, neko zbog nevjerovatnog driblinga, a neki pak zbog golgeterskih sposobnosti. Ali kraj svih njih, na vrhu fudbalske piramide legendi, stoji jedno ime, ime koje čini se, zadugo još niko neće skinuti sa vrha. To ime, kraj nespornog fudbalskog talenta, kraj veličanstvenih driblinga i poteza koji se i dan danas prepričavaju, postoji i jedna stavka koja krasi jako malo fudbalera, a to je ono kad dobijete pljesak navijača na Santiago Bernabeou, a igrač ste Barcelone. Da, tačno, to ime je Ronaldinho.

Čarobnjak sa vječnim osmijehom osvojio je svijet. Iako je imao nespornu tehniku, dribbling, pas, ipak je imao i još nešto više, nešto što ga je odvajalo od ostalih velikana, a to je elegancija. Uz čarobnjaka iz Brazila, driblinzi su nam se činili kao vrlo jednostavni, a najbolji defanzivci svijeta dobijali su epitete slabih i nemoćnih.  Brazilska samba kao da je bila dio njegove igre, jer se na terenu više činilo da pleše nego da igra, a upravo taj ples kroz igru mu je donio toliku slavu i poštovanje u cijelom svijetu. Igrač koji zna da odluči svaku utakmicu i koga je gotovo nemoguće čuvati, svoje najbolje dane proveo je u Barceloni, u koju je došao iz PSG-a. U Barceloni je postao najveća svjetska senzacija, idol Katalonaca i glavobolja za Madrižane, ali i sve druge španske i evropske ekipe protiv kojih je igrao. Čudno je bilo upravo to kako svaku situaciju na terenu, da li to bio žuti karton, postignuti pogodak ili sjajna asistencija, uvijek ispratio na isti način, osmijehom.

Foto baza

Ipak, nakon problema sa Rijkaardom, te problema sa ponašanjem i izlaženjem u noćne klubove, bio je primoran da napusti Barcelonu, klub u kome je pokazao svijetu kako je fudbal jednostavna igra i kako je ljubav prema njemu ipak nešto što izdvaja fudbalere “plaćenike” od onih koji igraju srcem. Probleme u Barceloni jedva je dočekao Milan i tako privolio Ronaldinha da postane član velike porodice Rossonera. U Milan stiže za 21 milion i svoj prvi pogodak postiže već 28.09.2008. godine u gradskom derbiju sa Interom. Iako nije imao nekakav značajniji uspjeh u Milanu, ostao je upamćen kao veliki igrač, kao veliki čovjek i kao vječito nasmijani umjetnik.

Napustio je Milan 2011. godine i vratio se u svoj Brazil, gdje je potpisao za Flamengo u kome se zadržao samo jednu sezonu. Nakon pet mjeseci neprimanja plate, Ronaldinho raskida ugovor sa Flamengo sudskim putem i prelazi u Atletico Mineiro. Tamo osvaja još jedini trofej koji mu je nedostajao i tako je upotpunio kolekciju osvojivši Copa Libertadores.

U njegovom slučaju, trofeji nisu ni bitna stvar, zato i nisam nabrajao sve one koje je osvojio, bitnije je ono što je on ostavio iza sebe. Ostavio je stvari koje će se prepričavati godinama i vijekovima. Stvari koje će generacije i generacije fudbalera i dječaka širom svijeta da ponavljaju. Nesporno je da su Messi, Ronaldo, Iniesta i svi ostali svjetski fudbaleri velika imena i da su u karijeri uradili mnoge stvari koje će se pamtiti, ali ipak će ovaj virtuoz iz Brazila ostati kao neko poseban svima koji su ga gledali. Možda nije zabio golova koliko je zabio Messi, i nema asistencija koliko ima Iniesta, a možda čak ni nema trofeja koliko ima Xavi, ali ipak on ima ono nešto, nešto što će ga zauvjek izdvajati iz mase. Jedna njegova izjava je samo pokazala koliki je on zaista zaljubljenik u fudbal, koliki je zaluđenik ovom čarobnom igrom i da nije neko ko igra fudbal isključivo zbog para, a ona je glasila ovako: ”Kada umrem nemojte me sahraniti na groblju, nego pored nekog fudbalskog stadiona, jer lopta je moj život”.  Izjava puna emocija, iskrenosti i neobične povezanosti sa, neki bi rekli, običnom loptom koja je ovom umjetniku značila i još uvijek znači zivot.

Svakim svojim dodirom sa loptom, činilo se kao da je unio život u nju, kao da i ta obična kožna stvar ima osjećaje i pomaže mu prilikom igre.  Ponekad je davao takvu dimenziju igri da se činilo kao da je on taj koji je smislio, da je lično on izmislio pravila, pa zato i najbolje igra po njima, a ustvari, on je samo volio fudbal, uživao je na terenu i igrao dušom. Ustvari, on nije igrao, on se igrao.

Biće još talenata i fudbalera, biće još majstora driblinga i elegancije, biće još nasmijanih fudbalera. I vjerovatno će se pojaviti novi Messi, novi Ronaldo i novi Ibrahimović, ali nikad se više neće pojaviti novi Ronaldinho.

eTrafika.net – Predrag Tomaš

Napiši komentar