fbpx

U književnim krugovima nazivaju je Elenom Ferante regiona bivše Jugoslavije, za svoj debitantski roman “Uhvati zeca” ušla je u najuži izbor NIN-ove nagrade za najbolju knjigu 2018. godine. Rođena u Zagrebu, odrasla i stasala u Banjaluci, spisateljica i pjesnikinja Lana Bastašić (32) danas živi u Barseloni. U glavnom gradu Katalonije uređuje književni časopis Carn de cap i vodi školu književnosti Escola Bloom. U razgovoru za eTrafiku govori o svom prvom romanu, položaju žena na ovim prostorima, njenim počecima u pisanju i razlozima zašto će ono ostati vezano za Balkan.

Piše: Slobodan Manojlović, foto: Radmila Vankoska

Roman “Uhvati zeca” je, između ostalog, utemeljen na prijateljstvu između djevojaka Sare i Lejle koje traže Lejlinog nestalog brata Armina. Danas, a i decenijama i vijekovima unazad mnogo veća pažnja je posvećena pisanju o drugarstvu između pripadnika jačeg pola za koja vlada mišljenje da su mnogo iskrenija. Zato smo na početku razgovora sa Bastašićevom polemisali da li su ovakva mišljenja floskula i da li se o ženskim prijateljstvima premalo piše i govori.

Priča da su muška prijateljstva mnogo iskrenija (u to uključujem i žene koje se hvale kako imaju više muških nego ženskih prijatelja), prosto je jedna od posljedica mizoginog shvatanja svijeta prema kojoj je sve što je žensko unaprijed shvaćeno kao manje vrijedno, neiskreno, prevrtljivo i površno. Ako ljude posmatrate prvenstveno kao ljude i date im šansu da vam se pokažu kao pojedinac, a ne dio neke grupe kojoj ste vi unaprijed dodijelili nekakve generalizovane karakteristike, onda će vas iznenaditi koliko duboka mogu biti prijateljstva sa pripadnicima drugog pola, roda, rase, klase, nacionalnosti, religije. Književnost, pa i dramska i filmska umjetnost, prepune su priča o muškim prijateljstvima – ratni drugari, školski drugari, dva genijalca koji zajedno na nečemu rade, kumovi, braća… To mogu da budu odlične priče, ali smatram da je u 21. vijeku sramotno da se 50 posto stanovništva ne pronalazi u njima”, smatra spisateljica.

Da li je u BiH i zemljama regiona problem ustaljeno mišljenje da je ženin osnovni uspjeh brak i broj djece koju će da rodi?

Vjerujem da se to mijenja, makar u većim mjestima vidim da ima nekog pomaka po tom pitanju. Ono što je važno imati na umu kada govorimo o emancipaciji žena, a u duhu trećeg talasa feminizma, jeste da svaka žena ima pravo da od svog života uradi šta želi i kako želi. To takođe znači da ako neka žena želi da bude majka i supruga, ona ni po čemu nije nekakva veleizdajnica feminizma, već slobodna da odabere sopstvene prioritete i niko nema pravo da joj sudi zbog toga. To je za mene cijela poenta: da svaka od nas sama definiše šta za nju znači uspjeh. Bilo da su to djeca, muž, ili dobro plaćen posao, važno je da sama odredi svoje želje, a ne da joj to određuju drugi.

U romanu “Uhvati zeca” se junakinje suočavaju sa mrakom kada prolaze kroz BiH. Da li je ovdje zaista svaku noć isti mrak, kako to u jednoj pjesmi kaže Nikola Pejaković i kako da iz njega izađemo ako jeste?

Mrak mi je bio važan kao nekakva kohezivna sila koja nas uvodi u stanje paralize, strah od koračanja i padanja, i na neki način ulazi u naš krvotok pa ga nosimo svuda, čak i kada mislimo da smo napustili Balkan. Ne bih rekla da je sve tako crno, nisam pesimistična, vidim divne ljude i inicijative u našoj zemlji i regionu i vjerujem da može da nam bude mnogo bolje kada jednom shvatimo ko za koga radi i da dostojan život ne može i ne smije da se svede isključivo na preživljavanje. Međutim, nije na piscima da ističu pozitivno. Pisac treba da bude loša savjest društva. Dobre knjige treba pomalo da zasmetaju, u suprotnom samo učestvujemo u održavanju paralize.

Beč je krajnja destinacija romana u kojem Sara i Lejla traže Armina. Zašto? Da li je to grad u kojem smo svi sa ovih prostora braća?

Beč mi je bio važan iz nekoliko razloga. Prije svega, budući da sam Lejlu shvatila kao personifikaciju Bosne, bilo mi je važno da je dovedem u vezu sa okupatorom, u svakom smislu te riječi, a ponajviše kapitalističkom. S druge strane, Beč je taj balkanski san mladih koji odlaze (i starijih koji su otišli) koji se često pokaže kao lažan: dosta naših ljudi se osjeća izolovano, usamljeno i depresivno, možda baš zato što su vjerovali da je dovoljno otići, a ne suočiti se sa traumama koje su ostavili za sobom. Mislim da svi narodi sa ovih prostora pate od kolektivnog posttraumatskog stresa o kojem se ne govori i koji se ne tretira, pa postaje sve nakazniji. Zato sam htjela da pokažem da nije dovoljno stići do Beča, tog lažnog cilja, već je potrebno vratiti se duboko u sebe.

Rođeni ste u Zagrebu, odrasli u Banjaluci, sada stvarate u Barseloni. Opišite malo vaše odrastanje i sadašnji život u Kataloniji?

Zagreb je “rodni grad” u kojem sam strankinja. Banjaluka je “moj grad” u kojem sam se uvijek osjećala kao strankinja. U Barseloni sam, htjela – ne htjela, strankinja i uvijek ću to biti. Vezana sam za sve gradove u kojima sam provela neko vrijeme jer su svi oni zapravo samo lični doživljaj i splet emocija i sjećanja, te ljudi koje smo tamo upoznali i s kojima smo proveli neke trenutke. Nisam se nikada osjećala kao pripadnica jedne geografske odrednice i, mada mi je to stvorilo neku vrstu čežnje za nečim „svojim“, pomoglo mi je da budem otvorena prema drugima i drugačijima, te da nikada ne dopustim da mi bilo koje društvo diktira kakva treba da budem i kako treba da se ponašam. Katalonija ima i previše sopstvenih problema da bi bila nekakvo idealno mjesto tobož mnogo bolje od Balkana. Ima i na Pirinejskom poluostrvu mrtvih, izmještenih, gladnih i obespravljenih, kao i kod nas. Ponekad osjećam da mi odgovara što nisam došla u nekakvu savršenu zapadnu zemlju jer ne znam koliko bih se u tako nešto uklopila. Volim da budem tamo gdje ima duha, spontanosti, ljudskosti i borbe.

Kako ste počeli da pišete?

Počela sam da pišem dosta rano, čim sam naučila slova. Pisala sam pjesmice i zabilješke, a i dalje imam svoje dnevnike iz devedesetih. Ono što mi je zanimljivo iz tog perioda jeste da mi je baka dala do znanja da slova moraju da budu lijepa i pravilna, da nije važno samo o čemu pišem, nego i da moram misliti na formu i estetiku. U početku mi je to išlo na živce, ali danas cijenim tu njenu, gotovo istočnjačku, opsesiju krasnopisom. Svako slovo je sa sobom nosilo neku odgovornost, kao da učestvuješ u ritualu koji je postojao davno prije tebe i koji će postojati još dugo nakon što te ne bude – neko će negdje pisati slovo A. To je u meni stvorilo neku vrstu poštovanja prema pisanoj riječi. Nisam, međutim, tada znala da je pisanje opcija, da mogu da budem spisateljica kad porastem, jer nisam znala nijednu ženu koja se bavila pisanjem. U čitankama ih nije bilo mnogo, uglavnom poneka mrtva pjesnikinja, i to je to. U Banjaluci smo imali ulice i spomenike piscima, ne spisateljicama. Na televiziji su se pojavljivali pisci, ne spisateljice. Tako sam i ja mislila da ću morati da budem nešto drugo, toliko sam lutala da sam završila Medicinsku školu.

Nedavno ste izjavili da ćete cijelog života pisati o Balkanu. Zašto, zar ne želite još negdje “da zakoračite”?

Volim da koračam koliko god mogu i gdje god me noge odvedu, ali čvrsto vjerujem u onu “piši ono što znaš”. Čak i ako napišem nešto što se dešava naprimjer u Trstu, ono će sigurno indirektno govoriti o nama i našem podneblju. Mislim da pisci na Balkanu imaju još mnogo nedovršenog posla – zaostajemo za svim traumama koje su se tu desile i koje moraju da se prerade, i obrade, kao i za svim nepravednostima kojima upravo sada svjedočimo.

Koliko vas je odlazak odavde udaljio od tog Balkana ili ga sada lakše shvatate i vidite njegove vrijednosti?

Distanca je uvijek korisna za pisanje jer vam omogućuje da sagledate stvari iz drugog ugla. I dalje ste dio tog svijeta, ali ste izvan njega – to je najbolja moguća pozicija za stvaranje. Međutim, ja i dalje jako volim Balkan, vezana sam za njega, njegove ljude i kulturu, i ne bih ga nikada nipodaštavala kao manje vrijednog na bilo koji način. Postoje mnoge stvari koje mi nedostaju, od hrane koju ne znam da skuvam tako dobro kao mama, do knjiga koje ne mogu nigdje da pronađem. Mislim da svi mi koje optužuju da previše kritikujemo “dom” zapravo najviše volimo taj dom, upravo zato što smo toliko energije utrošili da ukažemo na sve ono što u njemu može da bude bolje.

Koliko nedostaje Banjaluka, stignete li da dođete ovamo?

Nedostaju mi isključivo ljudi i trudim se da dođem kad god mogu, makar jednom godišnje. Ali želim da budem sasvim iskrena: Banjaluka bi mogla da bude savršen grad za život, ali u njoj vlada kultura straha, politika “ćuti, dobro je”, ne postoji nikakvo stvarno urbano planiranje koje bi imalo nekakvog smisla, ona je gotovo feudalna kada vidite ko u njoj živi, a ko preživljava. Malo ko u toj Banjaluci zaista poznaje njenu istoriju i kulturu, ovo danas je nekakav hibrid koji samo liči na ono što je nekada bio. To je grad u kojem su istorija i kultura rušene, u kojem je svaki dan borba, u kojem ljudi nemaju šta da jedu i ne mogu da si priušte lijekove, u kojem najbolji i najtalentovaniji kao da smetaju, idu na živce jer su iskočili iz prosjeka, pa moraju da odu negdje vani kako bi osjetili da vrijede.

Uzmite primjer Tanje Šljivar, jedne od najtalentovanijih dramaturškinja u Evropi danas, koja nije mogla da se zaposli kod nas, a u Beogradu je sada direktorka drame u Narodnom pozorištu. Ili recimo Dane Komljen, najbolji pjesnik kojeg je Banjaluka vidjela u posljednjih nekoliko decenija, izuzetno talentovan režiser koji je osvojio nagradu u Kanu, zašto se o njemu ne govori više? Stvarni problem je u mentalitetu, u ljudima koji vjeruju da ne zaslužuju bolje i konstantno sami sebe nipodaštavaju kao manje vrijedne, manje kulturne. Onda kada i predložite nešto, reakcija je “ne bi to kod nas funkcionisalo”, i na taj način sami sebe održavamo na istom mjestu gdje smo počeli.

Na čemu trenutno radite, kakvi su planovi za budućnost?

Radim na drugom romanu, ne žurim jer želim da to što sam zamislila uradim najbolje što mogu. Ne volim da pravim planove, ali znam da ne mogu dugo da budem mirna na jednom mjestu, tako da očekujem da će me kraj ove godine zateći negdje drugdje. Ko zna, možda baš na Balkanu.

Napiši komentar