Banjalučki pisac Milenko Stojičić jedan je od najboljih poznavalaca ličnosti i djela Danila Kiša. Svom uzoru Stojičić je posvetio i nekolika antologija pripovjedaka, poezije i intervjua.

Piše: Fedor Marjanović

Danas je književno djelo Danila Kiša popularno posebno među mladim ljudima i piscima koji se ugledaju na njegovo pero i stil života. Prema Stojičiću, on je jedan od najboljih učitelja zanata pisanja, ali se treba čuvati zamke kopiranja i idolopoklonstva. Kiš nas uči da je pisanje velika muka koja se isplati i da književnost jeste život. Ono što svako, ko ulazi u književnost, mora da nauči, jeste da piše kao što živi i da bude svoj.

Adorno je pišući o Hegelu rekao da pravo pitanje nije ono što Hegel može da kaže današnjici, već šta bi Hegel rekao o današnjci. Počnimo ovaj razgovor pravim pitanjem. Šta mislite, šta bi Kiš danas rekao o nama?

Kiš je bio apolotičan pisac u javnim izjavama i tu je bio izvan svega toga, izuzev u literaturi gdje je “dodirivao” političke teme. Kod njega je, na primjer, među likovima i mađarski premijer. A ako bismo mogli da nagađamo, na osnovu nekih eseja pred kraj smrti, moguće je da bi bio razočaran u duh koji mi nemamo. Govorim generalno, ne fragmentarno, pojedinačno, nacionalno i tako dalje. Zato je on u svim intervjuima insistirao da je on posljednji Jugosloven. To nešto znači. Sintagma “posljednji Jugosloven” znači da poslije toga slijedi raspad nečega, a mi znamo čega.

Da je preživio bolest, da li mislite da bi preživio i smrt Jugoslavije?

Mislim da bi to bio teški šok, kao i šok povodom polemike o zbirci Grobnica za Borisa Davidoviča. Mislim da bi to bilo veliko razočarenje i možda je bolje što ga nije doživio. To kažu i mnogi njegovi prijatelji. Jer on je drugačije rezonovao to jugoslovensko tkivo, kroz koje je prošao još kao dječak. On je Jugoslaviju smatrao Arkadijom i taj raspad bi ga sigurno bolio.

Danas se često govori o „groznici Danila Kiša“. Mnogi mladi pisci i pjesnici se ugledaju na njega. Vidite li danas njegovog dostojnog nasljednika?

On je u eseju „Saveti mladom piscu“ upravo rekao: „Nemojte da imate uzore.“ Dakle, ja odgovaram njegovom rečenicom. Mogao bih da spomenem neka imena koja imaju reflekse pisanja na njegov način. Bazdulj ima nešto od toga, na primjer. Ima u Beogradu i nekoliko mlađih pisaca kod kojih, recimo, miriši nešto kišovsko, ali suludo je oponašati bilo koga. To je samoubistvo za pisca, po mom mišljenju. Možeš preuzeti neka opšta mjesta, ali potrebno im je dati svoju formu. Ne možeš njega da presnimavaš, preslikavaš ili sjenčiš. Mladim piscima bih rekao da bježe od idolopoklonstva. Pisanje je jednako disanju. Ne mogu ja disati kao neko drugi. Piši kako ti pišeš i kako dišeš.

Možete li nam reći nešto o svom odnosu prema Danilu Kišu, i kao čovjeku i kao piscu?

Ja iskreno priznajem da sam fasciniran, što takođe nije neki literarni osjećaj. Fascinacija nije estetički osjećaj, niti mjera, ali je možda metafizička. Fasciniran sam i puno sam pisao o Kišu. Ali moram da priznam da sam učio na Kišu u praksi, na njegovim rečenicama. Upoređivao sam rane verzije njegovih priča sa konačnim verzijama i gledao šta je on mijenjao, zašto i kako. To je ono na terenu, u praksi, na rečenici iz čega se može naučiti, nešto što je čak zanatsko. Na primjer, prvu rečenicu u priči „Konj“ je potpuno promijenio. On je tražio muziku, i muzika je određivala redoslijed riječi da bi ritam bio pravi.

Dakle, Kiš je dobar pisac za učenje spisateljskog zanata.

Apsolutno. Uzmite bilo koju njegovu rečenicu i pokušajte da vidite šta u toj rečenici piše. Rečenica je mjera u književnosti, ona je kao centimetar u mjernim jedinicama. Što bi rekao  Rišelje: „Dajte mi bilo koje tri rečenice iz bilo kojeg teksta, i ja ću naći razlog da se objesi pisac.“ To je isto. Rečenica je mjera svega, bilo koja. Tako da mladi pisac mora da uči, ali ne da bi pisao kao Kiš, nego da vidi šta je pisanje, šta je „kombinatorika“.

Upoznali ste Kiša i kao pisca i kao čovjeka, ali ste pored toga sastavljač antologija priča i pjesama o njemu. Kako ga je doživjeti kao književnog junaka?

Imam priču gdje je on lik, i ako to nije previše lično, moram da kažem da su tu priču pročitali svi Kišovi prijatelji koje ja spominjem. Imam njihove telegrame i mejlove da su oduševljeni pričom i svi govore da ga nisam plagirao, nego da sam napisao odličnu priču gdje je Kiš lik. Kad god pišem on je meni nad glavom, ne u tome da ga oponašam, nego mi svijetle neke njegove naredbe i telegrami za pisca. Pišem samo kad moram, kako bi on rekao. To je prava stvar, a ne trabunjam. Pisati samo kad moraš, znači pisati pod dramom. Mora neka drama da izazove pisanje.

Vi ste svojoj kćerci još sa šest godina čitali Kiša. Dakle, njegova književnost može da se koristi u pedagoške svrhe.

U pedagoške svrhe, kada govorimo o pisanju, da je pisanje jedna muka, i on to kaže na jednom mjestu, ali kada čovjek završi knjigu, ima trenutak sreće, samo tren i zbog toga trena sreće čovjek se muči pišući. On upotrebljava izraz Marine Cvetajeve: „Pisanje je plod truda i čuda.“ Riječ trud na ruskom znači muka. Znači pisanje je mučenje. Ljudi kažu: “On ništa ne radi, piše.“ Ljudi nemaju predstavu o tome. Govorim za sebe. Ne daj Bože da me vidite noću, kako ja izgledam dok pišem. To je potpuna muka, ali ne u smislu da boli. Boli na jedan način. Šta sa ovom rečenicom? Dokle će ona trajati? Hoću li sutra sve ovo da brišem? Ovo ne valja ničemu. Najbolje je u procesu pisanja biti svoj najveći kritičar, govoriti sebi da je to katastrofa, da ništa ne valja, kao što je Kiš 700 stranica Peščanika izmasakrirao, bacio i rekao Mirku Kovaču da ga je sramota da to neko nađe i kaže: „Vidi kako Kiš piše.“

Pošto smo počeli sa pravim pitanjem, hajde da završimo sa pogrešnim. Šta bi Kiš mogao reći mladima danas? Zamislimo danas, u vrijeme društvenih mreža, Facebooka, Twittera, Instagrama, jednog mladog šesnaestogodišnjaka koji čita Kiša. Šta mislite kako bi ga on doživio?

Ja mislim da je taj ubijen. Ja sam novinar, radim na radiju, koristim sva ta čudesa, imam deset kompjutera, ali to je samo tehnička pomoć da skratim vrijeme. Ništa ne može da zamijeni hemijsku olovku. On je koristio hemijsku olovku, jednostavno je to obožavao. Andrić je pisao naliv perom koje je gore razdvojeno, pa je škripalo. Dakle, sve je to alhemija. Ima nekoliko knjiga o alhemiji pisanja. Sjećam se jedne scene na sajmu knjiga. Cijelu noć sam putovao i došao sam da vidim koga ima. Tada je bila kafana na sredini sajma. Tamo su pijani sjedili Basara, Momo Kapor i još neki pisci. Ja se sa njima ljubim i odjednom mi pokojni Kapor kaže: „Nemoj sjedati! Pišeš li na kompjuteru?“ Ja odgovorim: „Ne pišem.“ „Onda sjedni.“ Vjerovatno bi moji protivnici rekli suprotno, ali mislim da tehnika ne može protiv alhemije. Kompjuter može pomoći da se prebacuju fragmenti, da se igra bjelinama, ali suština je to slovo koje ima vezu sa krvotokom, sa srcem, a to je ta olovka u ruci.

Ovaj tekst je kreiran u sklopu projekta “Snaga pozitivne priče”, koji realizuje eTrafika.net a podržavaju USAID i IOM. Autor ovog teksta je odgovoran za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID i IOM.

Napiši komentar