Posljednjih nekoliko godina u medijima se sve više govori o povratku vinila. Uprkos dostupnosti digitalnih formata muzike, čini se da među nama još uvijek postoje romantičari koji njeguju strast prema analognom zvuku i čarima koje slušanje muzike na gramofonu nosi sa sobom.
Piše: Anja Zulić
I dok se današnjim generacijama slušanje gramofonskih ploča može činiti kao gubljenje vremena i gnjavaža, za prave ljubitelje čitav taj proces (uzimanje ploče sa police, vađenje iz omota, stavljanje na gramofon, stavljanje igle na ploču) predstavlja pravi ritual i uživanje.
„Opšti je utisak da svakako ‘najiskreniji’ zvuk dolazi sa gramofonske ploče i samim tim pravim diskofilima predstavlja poseban užitak kod slušanja. Ploča definitivno pruža humaniji zvuk u odnosu na ‘upeglane’ digitalne formate”, govori nam Branimir Miljević, muzički urednik prvog programa „Big“ radija.
Za našeg sagovornika možda jedina mana ploča jeste njihova veličina. Kako nam govori, nekada je njegova kolekcija brojala između 700 i 800 long plej ploča, dok ih danas ima tek stotinjak probranih jer ploče i te kako zauzimaju prostor. Njegova ljubav na prvo slušanje desila se u kabinetu muzičkog vaspitanja u šestom razredu osnovne škole.
„Bio sam fasciniran zvukovima koji su dopirali iz malih drvenih zvučnika školskog gramofona. Iako smo tada slušali klasičnu muziku, uglavnom Mocarta i Betovena, prva ploča koju sam kupio (tada još uvijek nisam imao gramofon!) bila je singlica sarajevske grupe Indexi –’Svijet u kome živim/ Da sam ja netko’, koju smo kod mog prijatelja, ponosnog vlasnika gramofona, slušali nebrojeno puta. Prva velika ploča, tzv. longplejka koju sam kupio bio je album Stivija Vondera iz 1972 godine Talking Book’“, prisjeća se Branimir.
Iako više ne kupuje ploče, raduje ga što primjećuje da su one ponovo in i da se mnogi izvođači odlučuju i za ograničeni tiraž svojih novih albuma na gramofonskim pločama. Branimir je za nas izdvojio neke od njemu omiljenih.
„Jedna od njih je konceptualni album engleske grupe Pink Flojd ‘The Dark Side Of The Moon’ iz 1973. godine, baziran na inovativnom zvuku i vrlo životnim tekstovima te jednostavnim ali izuzetno efektnim omotom. I danas, nakon toliko godina zvuči vrlo svježe i moderno. Preslušao sam ga mnogo puta, ali svaki put sam otkrivao nešto ‘novo’- definitivno nevjerovatan muzički doživljaj – pogotovo ako koristite slušalice. Drugi je album ‘London Calling’ engleske pank rok grupe Kleš iz 1979. godine, njihovo svakako najkomercijalnije izdanje, sa čak devetnaest sjajnih pjesama čija energija nije izblijedila ni do današnjih dana. I najzad, remek djelo američkog sastava Toking Heds, album ‘Remain in Light’ iz 1980. godine, koji je definitivno bio muzička prekretnica u nastupajućoj dekadi. Sjajan album koji se vrlo dobro uklapa u definiciju ‘soba puna zvuka’ – i dodao bih dobrog plesa…Bar iz vlastitog iskustva”, pojašnjava naš sagovornik.
Svoje primjerke ploča, kupci pronalaze u specijalizovanim muzičkim šopovima, preko interneta ali i u mnogobrojnim second hand vinil šopovima. Jedan od njih je i zagrebački “Karma Music & Movie Posters Shop”. Kako nam vlasnik Zoran Erceg govori, prije nekoliko godina zabilježen je rast prodaje second hand vinila, ali trenutno stagnira vjerovatno jer se povećala prodaja novih izdanja.
A ko sve danas kupuje ploče?
„Postoje kolekcionari ovisni o vinilu godinama. Ima onih koji nakon poduže stanke ponovo kupuju ploče jer traže nekakav smisao. Ima nešto istraživača. Pojave se i klinci koji potroše džeparac na ploče”, za eTrafiku govori Erceg.
Koliko novca je potrebno izdvojiti za ploču zavisi od mnogo stvari.
„Prva izdanja kvalitetne i tražene muzike su na cijeni. Ako je ploča izdana 1969. godine u malo primjeraka, a potražnja je i danas velika, onda je cijena visoka”, objašnjava Erceg.
Da se više prodaju bendovi koji su se izgradili u prošlosti, ili koji su “mrtvi” smatra i Zrinka iz “Dirty Old Shopa” u Zagrebu, ali i dodaje da i današnji bendovi mogu prodati određene količine ploča, te da digitalna izdanja može imati svako, a ploču baš i ne.
„Ako pričamo o polovnim/second hand pločama onda se tu radi o izvođaču, albumu, izdanju, koliko je rijetka ploča i naravno očuvanosti same ploče. Npr. ploča ‘Bez milosti’ benda Bombarder (Sarajevo) štampana je u malom tiražu za izdavačku kuću iz Novog Sada taman u loše vrijeme za sve i svakoga (1991. godina), i dosta je teško naći u dobrom stanju tako da cijena dostiže i preko 100 eura. Danas postoji i reizdanje koje je izašlo u USA koje košta uobičajeno za novu ploču. Kod novih ploča cijena je ‘standardna’, proizvodnja, troškovi plus marža… Jedino se cijena razlikuje kakvo je izdanje (omot, deluxe, ploča u boji, extra dodaci…)”, govori nam Zrinka.
Što se tiče uzrasta, ploče najviše kupuju oni koji su odrastali uz njih, a ulogu igra i činjenica da starija publika ima posao i može sebi da priušti ploče koje i nisu baš jeftine.
„Ima i mlađe populacije koja je otkrila ‘čar’ ploča i svega što ide uz njih. Samo ako ste, recimo student, sigurno vam nije baš lako odvojiti, u prosjeku 20 i više eura za novu ploču. Što se tiče polovnih ploča, tu je situacija malo drugačija – možete naći nekih klasika u dobrom stanju za manje para nego što je nova ploča, ali isto tako i za puno veće novce nego što je nova ploča možete kupiti neki raritet (ne nužno ni u dubrom stanju)”, govore nam iz Dirty Old Shop-a.
Digitalno ili analogno
Naša sagovornica Zrinka ističe da je prodaja ploča porasla, ali da brojke ni približno nisu velike kao što to mediji pišu. Kupovina i slušanje ploča danas je i stvar trenda, ali će uvijek biti ljudi koji će ostati u tome i za koje vinil zapravo nikada nije ni otišao. Kada se govori o kvaliteti zvuka, zaljubljenici uvijek ističu toplinu koja nedostaje digitalnim formatima, ali i tu se radi o mnogim detaljima (kako je ploča snimana, kakav je master, gdje i koliko je kvalitetno štampana…), a pogotovo na kakvom uređaju / audio sistemu je slušate.
„Ako kupite najjeftinij gramofon (koji izgleda retro pa vam je kul) i imate neku lošu ploču nećete baš dobiti neku kvalitetu za slušanje o kojoj se govori. Isto tako, ovisi koju muziku slušate, i koliko ljudi primijeti tu razliku. Nekome je digitalno slušanje glazbe praktičnije, ‘čišće’, više ispolirano i baš to mu paše, a nekome je slušanje ploča ugodnije i cijeli taj ritual (puštanje igle, gledanje omota i čitanje tekstova) predstavlja vraćanje u neka druga vremena za koja se vežu neke uspomene i određeni događaji. Slušanjem starih ploča neko kupuje prošlost i sjećanja”, govori naša sagovornica.
Sa druge strane, Erceg nam govori da je sakupljanje ploča način života, „puno zahtjevniji od digitalnog surfanja sa daljinskim u ruci”. Kako god bilo, ploče su i dalje među nama, a kako naša sagovornica dodaje, dokle god ljudi slušaju muziku (u bilo kom obliku) – dobro je.
