“Zapisi” simboličan je naslov nove knjige Nikole Paripovića, koja se trenutno nalazi u štampariji i čeka one koji vole listati prstima nove stranice.
Piše: Biljana Nedić
Prve dvije Nikoline knjige sačinjavale su poeziju, dok se ovog puta odlučio za prozu.
“U poeziji sam više težio ljepoti, a u ovoj knjižici fragmentarne proze istini. U poeziji sam opjevavao svijet, a u prozi nastojim da ga shvatim”, govori on u razgovoru za eTrafiku.
„Zapisi“ govore o mnogo čemu – porodici, prijateljima, životinjama, djeci, ali ne o njima kao bićima nego osjećanjima koja oni nose.
„Šest godina sam vodio bilješke, od proljeća 2012. do proljeća 2018. Ova knjižica je izbor iz svega što sam unio u svoju bilježnicu u tom periodu“, kaže Nikola.
U knjizi se čini da Paripović poredi prirodu i sve njene ljepote, grad i sve njegove mane. Onda se pomalo kritički osvrće na neka djela, njihove tvorce, ali i narodne izreke, kao i vjerske zapovijesti.
„Ako prirodno ne teži natprirodnom, postaje prirodno. Ja ne propovijedam, nego osvjetljavam fenomene savremenog svijeta iz ugla vječnosti. Treba rušiti idole, počevši od sopstvenog odraza u ogledalu“, objašnjava naš sagovornik.
Svjesni sve više mana koje nam donose socijalne mreže, pa tako možda utiču loše i na književnost, pitali smo Nikolu šta misli o tome.
„Društvene mreže su krajnji ishod francuske buržoaske revolucije, vrhunac demokratije i pokazatelj njene destruktivnosti. Književnost je mrtva. Klasici žive“, zaključio je on.
„Zapisi“ će javnosti biti predstavljeni tokom jeseni. Sudeći po onome kako su prethodne dvije knjige naišle na pozitivne kritike, ali i onome što smo pročitali u novoj knjizi, preporučujemo da ne propustite ovu promociju o kojoj ćemo vas izvijestiti na vrijeme. Izdavač je Art print.
Da podsjetimo, Nikola Paripović je rođen 28. maja 1988. godine u Livnu. Do 1995. godine živio je u Glamoču, a od tada živi u Banjaluci, gdje je završio gimnaziju i diplomirao na Odsijeku za srpski jezik i književnost Filološkog fakulteta. Izdao je dvije knjige poezije: Pod drevnim dubom (Glas Srpski–Grafika, Banja Luka, 2007) i Vedine (Bernar, Beograd, 2013).
Crtice iz “Zapisa”:
– Od svih očiju domaćih životinja, u očima mačke ima najviše zebnje, a u očima psa najviše tuge. To su dvije krajnosti doma.
– Prolazeći kroz šumu bićeš zadivljen, začuđen ili pojeden. Prolazeći kroz grad, bićeš rastrojen.
– Ljubav nema strukture. Mržnja je uvijek višeslojna.
– Čovjek ono čemu se divi.
– Poezija ne smije mnogo da misli, jer će početi da ubija.
