“Crna riječ” je naziv pjesničke zbirke prvenca Alekse Jankovića. Posvećena je dimu cigarete, nepročitanim pjesmama i neprospavanim noćima. Ovjekovječena je nagradom „Pjesmarica za Kočića“ na 15. Međunarodnom festivalu poezije za djecu i mlade.

Piše: Nataša Lazukić

U srednjoškolskim danima je pisao za školski časopis „Orfej“ i navodi da je to bio period otkrivanja, sazrijevanja, kako njega kao ličnosti, tako i njegovih pjesama.

Shvativši poruku velikog Miljkovića da „pjesnik nema pravo na obične riječi“, Aleksa Janković je ispisivao pjesme u uzburkanim životnim situacijama i, da ne leže razbacane po sveskama, objedinio ih u zbirku. Njegova riječ jeste „crna riječ“ ali to ne znači ništa pesimistično jer u crnoj boji se ogleda sva svjetlost ovog svijeta i reflektuju sve druge boje. Kako je crna boja baza, tako je i „Crna riječ“ osnova, prvenac, temelj za dalji rad mladog autora.

„Morao sam isfiltrirati iz sebe milion raznih ideja koje su me opsjedale. Hemingvej je davno rekao ‘piši pijan, koriguj trijezan’, ali u suštini moje pjesme nisu neka pijanska poezija već reflektivne. U ovoj zbirci su objedinjene pjesme koje su nastale u posljednje dvije-tri godine i oslikavaju neke turbulentne momente života. Imaju sveobuhvatajuću ideju koju sam stavio u naslov. Trebala se prvobitno zvati ‘Crna knjiga’, ali sam se odlučio za ‘Crnu riječ’ po istoimenoj pjesmi unutar zbirke. Meni je najšarenija boja upravo crna boja zato što ona po nekom fizičkom principu sadrži sve druge boje i one se u njoj reflektuju. Crnu ne gledam kao nešto nešto negativno nego kao nešto u čemu se svjetlost najbolje zadržava i kao osnovu svih boja. Budući da je ovo moja osnova, moj prvenac i moj početak, naslov je upravo iz tih razloga“, govori Aleksa.

Inspiraciju je izvlačio iz svog života, susreta koji mijenjaju čovjekovo biće, koji djeluju snažno i drugačije. Od oca je naslijedio kaput i rokenrol, a od majke Ljubav i tužne oči. Najviše mu je pomoglo probijanje iz ustaljene forme, a pjesnički put mu se ukazao k’o snenom proroku, Božansko obećanje. „Čika Prever“ je naziv pjesme koja se odnosi na jednu turbulentnu, poetičnu i mladalačku ljubav koju je Aleksa duboko proživio. Time se približio iskustvu sjajnog Prevera koji posvećuje svoju neizmjernu pažnju „Barbari“.

„Poetski dosta ostvaren i samosvojan, Janković je mladalački raspjevan, zaljubljen u sebe, poeziju, ali i sve voljene, iskazujući se spoznajno i ‘bez zamuckivanja’, nudi nam zbirku ‘Crna riječ’ i temelji njome svoje sigurno poetsko, književno postojanje“, naveo je Petar Preradović u recenziji.

Iako je poezija nekad posjedovala mnogo čistiju formu, danas se zavlači u raznorazne medije (muzika, film i slično). Aleksa u tome ne vidi ništa loše, ali smatra da sve to odvlači pažnju od same pisane riječi. Ipak, najvažnije je da kao pjesnik ne vjeruje u smrt knjige i smatra da je njegova moralna dužnost podizati svijest o značaju pjesništva.

„Nije samo do nostalgije, radi se o samom osjećanju čitanja sa papira jer je u elektronskoj formi sve mnogo sterilnije. Ono što je najznačajnije u umjetnosti je kad je ona prljava, sirova i kad nije lišena svih neuglednih sitnica s kojim se čovjek stalno susreće i to se odražava kada čitaš sa papira koji truli, koji se polako gubi i nestaje, a ono što je besmrtno je sama ta riječ i same te misli koje se stavljaju u te knjige i zato ih stalno štampamo. Knjige imaju dušu. Rijetko će se ko pohvaliti da ima pdf biblioteku, uvijek će svi reći da imaju knjige“, govori i dodaje da svako u životu treba pročitati „Sto godina samoće“.

Serijal promocija knjige mladog pjesnika počinje sa Banjalukom i to večeras u art klubu Prostor, a gosti književne večeri su njegov otac Boro Janković, pjesnik Milan Rakulj, književnica Tanja Stupar Trifunović i recenzent Boro Preradović. U narednom periodu najavljuje promociju knjige na Beogradskom sajmu i prevod knjige na engleski jezik kako bi njegova poezija dospjela do ljudi svih govornih područja.

 

 

 

Napiši komentar