Duh velikog pjesnika Branislava Petrovića i danas cirkuliše kroz njegove pisane tragove u pjesničkim stihovima, esejima, zbornicima i antologijama. Brančilo, kako su ga odmila zvali, bio je poeta raskošnog talenta, “božiji daktilograf” i “slovoslagač”.

Piše: Nataša Lazukić

Niko u moderno srpsko pjesništvo s kraja 20.vijeka, po mišljenju akademika Ljubomira Simovića, nije unio toliko humora, ljubavi, toliko živog jezika i živih slika kao Brana Petrović. Njegove pjesme, poeme i priče našle su mjesto u brojnim antologijama i zbornicima. Bavio se egzistencijalnim temama i pisao svevremenski za sve generacije. Dao je doprinos književnoj kritici, esejistici i publicistici.

,,Ja mislim da je poezija Bog”

Sa Petrovićem smo kao čitaoci jurili kroz spektar emocija kao na ringišpilu – od beznađa slomljene duše do potpunog katarzičnog ozdravljenja i otkrovenja. U svojim pjesmama je koristio kratke (eliptične) stihove i postupak oneobičavanja, ali u toj specifičnoj kratkoći lirskog izraza krije se snaga dubinske emocije i mudrosti.

Velika inspiracija mu je bila i njegova supruga Kaća Petrović, a Ana je naziv njenog alter ega u čiju čast su ispjevani različiti stihovi ljubavne poezije lišeni bilo kakve patetike (Kako Ana dijalektički traje u meni, Kako Ana rešava ukrštene reči, O Aninom povrtaku sa letovanja).

Prva pjesnička zbirka objavljena je 1961. godine, a simbolično naslovljena kao “Moć govora” jer proslavlja stvaralački čin. U toj moći Petrović je vidio iskazivanje sveukupnog čuda postojanja, a u samoj poeziji – suštinu svijeta (za njega je poezija bila sam Bog).  Govorio je za sebe da je “božiji daktilograf” koji prenosi ono što je u njemu zaključano ispod slojeva ličnosti i tvrdio da ima “čarobnu pisaću mašinu” koja je sama pisala dok je on šetao dorćolskim ulicama.

Njegova kapa je bila jedan od zaštitnih znakova u poznim danima života služeći istovremeno kao zaštita od svijeta i žarkog sunca. Godine 1980. izrodila se i pjesnička zbirka “Odbrana sveta” koja je nas je, kako bi pjesnik rekao, preobražavala u tačkicu na znaku pitanja ostavljajući prostor za prerazmišljavanje. Pjesnikove lične stvari poklonjene su Pozajmnom odjeljenju biblioteke u Beogradu.

Petrovićeva poezija donosi oprečne stavove, a kod njega se eros i tanatos konstantno sukobljavaju. Pojedine pjesme slave pokretačku energiju čovjeka, trivijalnost svakodnevice, sugeriše viziju života poput vožnje ringišpilom (pjesma “Ringišpil”: roditelji mladunčad pogubiše/ žene muževe/ ljušture puževe/ dan sunce mesec klupe u parku/ pop mantiju milicioner anarhiju/ vrata izgubiše kvaku/ Još danas još danas još danas/ko se vrti ne boji se smrti!).

U poznijim pjesmama uranja u slike smrti i ništavila, ljudske krvoločnosti  (pjesma “Predosećanje budućnosti”: Proleće je opet! Kiša poljubaca! Ljubeći me ljubiš budućeg mrtvaca) i neizvjesne budućnosti (pjesma “Smeće”: Evropska umetnost, Afričko cveće, sve će da bude jedno smeće).  Na mnogim pjesničkim mjestima javlja se simbol crva koji po Jungu predstavlja destruktivni aspekt libida, a paradoksalno lijepim slikama o poređenju crva i trešanja, o ljubljenju živog mrtvaca, donosi spoj nespojivog, smrti i života (I da će me crvi ko trešnje u maju/ naučiti kako da se snađem u beskraju).

,,Stoka je nahranjena, novine su pročitane”

Kroz britki humor i oštroumno rezonovanje iznosio je kritiku društva u kolumnama koje je pisao za NIN, a kolumne su posthumno objavljene u knjizi “Kvadratura kruga”. Radio je kao novinar u “Borbi”, uređivao časopis “Vidik” i “Srpski književni glasnik”.

,,U njegovom životu nije sve bilo samo poezija, bilo je i mnogo novinarstva. I neprestano je čitao. Sjećam se kad sam ga u tinejdžerskim godinama pitala za preporuku za čitanje, da se sablaznio. Smatrao je: šta ima ko da ti preporučuje – samo čitaš i tako živiš, nema života van toga. Mnogo je i pješačio po Bežanijskoj kosi i slušao radio, što je ostala tradicija u našoj kući. Volio je „Večernje novosti“ i Radio Beograd. Bez novina nije mogao da živi. Kad smo išli na more u Hrvatsku, na ostrvo, samo se čekalo da dođe brodica sa novinama. Posljednje njegove riječi su bile: Stoka je nahranjena, novine su pročitane“, pričala je pjesnikova kćerka Mirjana.

Petrovića nije zanimalo da li će biti poeta laureautus (pjesnik okićen lovorovim vijencem slave), pisao je prema unutrašnjem impulsu.  Ipak, dobitnik je brojnih pjesničkih nagrada, priznanja i Žičke hrisovulje.

Poznat je bio po svojim anegdotama, često je obitavao u kafani i uživao u razgovorima sa kolegama. Jednom prilikom je dobio i batine jer je izjavio da “danas svaki magarac piše, a još je tragičnije što sve te gluposti i objavljuje. Zbog tih netalentovanih budala mnogo je šume iskrčeno.” Iz pomenute anegdote izrodila se “Poema o bokserskoj umetnosti”.

Rođen je na Blagovijesti, 7. aprila 1937. godine u Bjeluši, a preminuo 26. septembra 2002. godine u Beogradu. Mladost je proveo u čačanskom kraju, a osnovna škola u Slatini kod Čačka nosi njegovo ime. Diplomirao je na Filološkom fakultetu na katedri za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik.  Među brojnim izdanjima Petrovićeve poezije, najznačajnije su dvotomne Sabrane pesme koje je 2012. objavio English Book.

Napiši komentar