fbpx

U vremenu u kojem živimo, brzom i tehnološkom, možda su rijetki oni koji će izdvojiti sat ili dva za čitanje – poezije. Možda ta vrsta ličnog izražaja i nije toliko popularna kada je stavimo pored bezgraničnog bespuća svemoćnog interneta, ali i dalje postoje oni koji su odani dobrom stihu i oni koji takve stihove sami stvaraju.

Jedan od tih entuzijasta je i mladi pisac iz Prnjavora, sa banjalučkom adresom, Danijel Gatarić. Iako je iza njega tek jedna objavljena knjiga poezije, njegova ljubav prema književnosti i pisanju traje mnogo duže, i neće biti prolazna, bez obzira na sve teškoće sa kojima se danas susreću pjesnici.

„Poeziju sam počeo pisati u srednjoj školi, još tada sam slao svoje pjesme na konkurse. Uvijek sam imao potrebu za pisanjem i volio sam poeziju. Kada sam prvi put pročitao Miljkovićevu ‘Uzalud je budim’, nisam išao na veliki odmor da jedem koliko sam bio zadivljen tom pjesmom“, rekao je Gatarić u razgovoru za eTrafiku.

Njegova prva zbirka poezije „Razmaženi Adam“ izdata je ove godine, nakon što su njegovi rukopisi osvojili nagradu na konkursu Ministarstva prosvjete i kulture RS za izdavačku djelatnost. Ova zbirka se „na duhovit način razračunava sa životom, savremenim svijetom i svim onim što takav život donosi“, piše Tanja Stupar-Trifunović u svojoj recenziji.

Sam Gatarić kaže da ta knjiga, pisana nešto više od dvije godine, govori o temama sa kojima se susrećemo svaki dan, o životu sa svim njegovim nijansama, na način na koji ga sam autor doživljava.

„Pisao sam o svim životnim temama – Bogu, ratu, smrti, seksu.. Nisam bježao ni od načina govora kojim danas govorimo, ali opet ne treba koristiti riječ koja nema dovoljnu težinu i razlog da bude tu. Mislim da je potrebno pisati u vremenu i okolnostima u kojem se nalazimo. Da je danas živ, ni Ivo Andrić ne bi pisao na isti način kao što je pisao onda. Najvažnije je da se ne folira, jer ljudi to ne vole,“ kaže Gatarić i dodaje:

„Naslov ‘Razmaženi Adam’ odnosi se na pjesmu ‘Ljudi što žive u stanovima’, ali može da podnese cijelu knjigu sa tom težinom, jer u umjetnosti sam vjernik, fanatik.”

Gatarić je djetinjstvo proveo u selu Štrpci kod Prnjavora, i ističe da ga upravo to čini trajno sjedinjenim sa prirodom. Osoba sama po sebi trebalo bi da se ponaša poput onoga iz čega proizilazi, smatra naš sagovornik, pa i pisanje treba biti prirodno nježno i okrutno, kakva je i priroda ponekad.

Osim pomenute nagrade, ova zbirka osvojila je drugu nagradu „Slovo Gorčina“ u Stocu i na „Disovom proljeću“ u Č ačku. Nagrade mu laskaju, ali ne piše zbog njih.

„Trebamo pisati zbog sebe, a ne zbog nekih nagrada, kritika, profesora. Djelo treba govoriti samo za sebe, nezahvalnorazmazeni_adam_danijel_gataric je kada književnik treba govoriti o nečemu što je napisao. Svaki čitalac treba da se sjedini sa knjigom. Bitno je pisati, a ne razmišljati hoću li biti popularan i slavan.“

Njegov rukopis za prvi roman „Muškost Zorana K.“ prošao je na konkursu Balkanskog književnog glasnika, elektronskih novina za jugoistočnu Evropu, te očekuje njegovo štampanje. Nastavak ovog romana Gatarić je već počeo pisati.

Uprkos vremenu koje mu je potrebno za književnost, Gatarić je priveo kraju studij na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Pored toga, dugi niz godina bavi se karateom, a ove godine bio je član reprezentacije Republike Srpske na Evropskom prvenstvu u Rusiji. Nedavno je položio ispit za sudiju u ovoj borilačkoj vještini.

„Pisanje mi je oduzimalo dosta vremena dok sam studirao. Uz to, čovjek da bi pisao mora i da čita, pa i čitanje nekog štiva koje nije u vezi sa studijima mi je takođe ukralo nešto vremana, ali to je kvalitetno ukradeno vrijeme.“

Đorđe Krajišnik u svojoj književnoj kritici u „Oslobođenju“ za zbirku „Razmaženi Adam“ je napisao:

Knjiga pjesama “Razmaženi Adam” autora Danijela Gatarića počevši od svoje naslovne stranice – kojom se tijelo muškarca, ironizirajući, ali i kritikući, hermetičnost patrijahalnosti svijeta u kojem živimo, stavlja u poziciju koju su savremeni konzumeristički okovi nametnuli tijelu i subjektu žene daleko je od banalnog i ustaljenog. Gatarić ovu tromu i pekićevski shvaćenu misao, taj često nerazrješivi ambigvitet između biti il’ ne biti, na snažan i odlučan način pokreće, i narušavajući taj urođeni defetizam misli, stvara dinamičnu pjesničku strukturu koja pravi iskorak u odnosu na dobar dio poezije koja se piše kod nas posljednjih godina. Novost u ovoj knjizi, i razlog zašto poeziju Danijela Gatarića treba vrednovati pozitivno, leži u činjenici da autor iz pjesme u pjesmu pokušava pobjeći od onih šema mišljenja koje bi ga ograničile. To doprinosi stilski drugačijoj knjizi, sa registrom koji život i naše okolnosti u sredinama u kojima obitavamo probada kao igleni jastučić, začikavajući ga, ponekad samo škakiljajući, ali ponekad i snažno mu udarajući šamarčinu – preko ruke po ustima.”

 Zbirku pjesama “Razmaženi Adam” možete pročitati ovdje.

Potrebe

Meni je mašina otkinula prste, znaš,
on je moj rođak, Petar Kočić mi je rod.
Nije bilo potrebe da ga tješim.
Zašto bih, jednog sentimentalnog jutra
doći će anđeo širokih krila i odnijeće ga
kao što lavica nosi svoje mlade i neće osjećati bol
ni povrijeđen ponos, put će biti nestvarno lak,
ušećeren mimozama i Brahmsovom uspavankom.
Ja imam sve prste, znaš,
rođak je ja, najveći neradnik, pijanica i probisvjet.
(Nije bilo potrebe da ga tješim)
Zašto bih, jedne turobne noći u snu
demon zakržljalih krila i prljavih kandži
zaletiće se u moja leđa, moja prsa, iznuriće me bol
i neprevaziđen strah, put će biti gadljivo težak,
usoljen noktima i šamarima Wagnera.
Nije bilo potrebe da ga tješim,
ali iza zastora, iza kostima,
tresle su se gole moje morbidne potrebe.

eTrafika.net – J. Savanović, Foto: N. Sladojević

Napiši komentar