Posljednje takmičarske večeri ovogodišnjeg Teatar festa, banjalučka publika imala je priliku pogledati dramsko ostvarenje „Moje dete“, autora Stojana Srdića u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta.
Piše: Sandra Ćurlić
Komad nagrađen godišnjom Nagradom Udruženja dramskih pisaca Srbije „Branislav Nušić“ za 2014. godinu donosi priču o nemilosrdnom životu Roma Srbije, priču o zlostavljanju i nasilju u porodici, nepravdi, nemogućnosti i siromaštvu, zakazaloj birokratiji. Tekst je nastao kao bilješka pisca, kada je je jednom prilikom upoznao jednu romsku djevojčicu i odlučio da ne dozvoli da njena sudbina padne u zaborav.
„Ideja je nastala 2004. godine. Upoznao sam devojčicu koja je držala u krilu dete. Imala je dvanaestak godina. Prema tom detetu se odnosila kao kad neko dobije prvi put lutku, tako ga je čuvala, pazila, negovala. Pitao sam je čije je to dete. Rekla je da je njeno. Onda je nastala priča, ona mi je u nekoliko navrata ispričala jer nije smela odjedanput. Imala je 12 godina i rodila je to dete u Domu za nezbrinutu decu. Tu priču sam dugo držao u sebi, nisam hteo da je napišem. Čekao sam da ona odraste, da se ne bi slučajno prepoznala i da je ne bih možda povredio. Nakon deset godina, kada je ona imala 22, 23 godine, ja sam pokušao da napišem tu priču i napisao sam je. Ta priča je postala priča ovih divnih ljudi pored mene, koji su je predstavili na jedan način na koji nikad nisam zamislio da bi mogla da bude predstavljena“, govori Stojan Srdić.
Glumački ansambl je u sastavu Jovane Gavrilović koja igra lik silovane desetogodišnje djevojčice, Ivane Nikolić u ulozi majke koja je bespomoćna u beskrpuloznom sistemu zbog čega joj jedino preostaje da preda „svoje dete“ u sirotište kako bi je spasila i zaštitila od bijede, mučenja i stradanja. Andreja Šepetovskog, alkoholičara ali brižnog i osjećajnog oca, Vladana Milića, teče silovatelja, Mladena Sovilja, djevojčicinu ljubav iz sirotišta, te Jelisavete Orašanin koja glumi četiri lika, rigorozne predstavnike sistema.
Priča iskopava važne i osjetljive društvene probleme u koju je uvijena tragična sudbina naših sugrađana. Seksualno zlostavljanje, pubertetska trudnoća, teški uslovi života, neimaština i nerazumijevanje obilježja su njihove borbe za opstajanje.
„Mislim da ova predstava o nama govori iz jednog drugog ugla, zapravo nas definiše kao ljude, kako se mi odnosimo prema onima od kojih nam ne zavisi ništa. Prema onima koji su postavljeni niže od nas nekom hijerarhijom koju nismo mi uspostavili, nego u kojoj smo se rodili. Mislim da izjava Ane Đorđević da je priča o Romima ustvari priča o Srbiji treba da bude deo našeg stida. Dok smo se pripremali za predstavu, gledali smo dokumentarac ‘Ljudi naše savjesti’ o jednom romskom naselju. To su ljudi koji bi stvarno trebalo da budu na našoj savesti jer ko da im pomogne? Taj problem je rešiv, ali ne odgovara svima da bude rešen“, navodi Ivana Nikolić.
Predstavnike ozloglašene birokratije igra Jelisaveta Orašanin, koja napominje važnost i značaj koju saosjećanje ima u ljudskim odnosima.
„Svaki od likova koje tumačim funkcioniše po autopilotu. Oni imaju neki svoj zadatak, znaju kako funkcioniše sistem i, nažalost, sistem ovakve ljude i ne prepoznaje, što vidimo već u prvoj sceni u kojoj se pojavljujem. Jedina koja ima empatiju prema njima je socijalna radnica, koja je ipak nada u celom ovom crnilu da pojedinac ipak može da promeni nešto. Ne treba da tražimo da nešto kolektivno promenimo, nego da svako iz svog ugla menja nešto i tako će se nešto zaista i desiti.“
Ovom predstavom završen je takmičarski dio XX Teatar festa „Petar Kočić“, a posjetioci će posljednje večeri festivala imati priliku pogledati predstavu „Julije Cezar“ u adaptaciji i režiji Kokana Mladenovića, u koprodukciji Grad teatra Budva, Centra za kulturu Svilajnac i Narodnog pozorišta Sombor, a u sklopu svečane ceremonije zatvaranja i dodjele nagrada.
