fbpx

Prvog dana proljeća, 20. marta, navršile su se 24 godine od pogibije najmlađeg odlikovanog borca Vojske Republike Srpske, Spomenka Gostića. Kao i mnoge priče o herojstvu običnih ljudi, tako je i ova zabačena u džepove istorije i prepričavanja saboraca.

Razgovarao: Nikola Zgonjanin

Televizijski snimatelj Mile Savić odlučio je da ovu priču izvuče iz zaborava, te da potrudi da Spomenko dobije zasluženo mjesto u modernoj istoriji. Povučen arhivskim snimcima iz 1993. godine, Savić je o njemu snimio dokumentarni film „Spomenko na vječnoj straži“.

Foto baza

Šta vas je navelo da snimite dokumentarac o Spomenku?

Kada sam prvi put pogledao Spomenkove arhivske izjave iz 1993. godine počeo sam da razmišljam o filmu. Čuvši kako dječak od 14 godina zrelo govori i koliko voli svoje selo, svoj narod i komšije, bio sam inspirisan da nešto uradim za njega. Kada sam počeo da pronalazim sagovornike koji su ga poznavali, shvatio sam da je Spomenko imao teško djetinjstvo i da ga je to natjeralo da znatno brže sazri od svojih vršnjaka. Shvatio sam da je Spomenko u selu Jovići, gdje je došao sa majkom da živi kod bake u malenoj kućici, pronašao utočište pošto je tu odrastao i zato nije želio da „napusti selo i ostavi svoje komšije i saborce“. Spomenko nije želio rat, ali je on došao na njegov prag. On jednostavno nije želio da bježi iz jedinog mjesta na svijetu gdje se osjećao sigurno.

Koja je krajnja poruka ovog filma?

Želja mi je bila da filmom od zaborava otrgnem lik i djelo Spomenka Gostića. Film je priča o čestitom srpskom junaku i šalje poruku svima da ne treba da se stidimo porijekla i da istinom pokazujemo da su Srbi dobri ljudi. Nije Srbin onaj ko druge vrijeđa, nego onaj ko svoju naciju voli, a druge poštuje.  Samo takav čovjek može biti istinski rodoljub, a Spomenko je takav bio.

Ovo je antiratni film koji govori o besmislu rata i strahotama koje običnog čovjeka mogu zadesiti kada neki „ljudi“ odluče da rat počne. Veoma mi je žao što političari nisu dolazili na projekcije koje su uvijek bile besplatne, da pogledaju priču o dječaku koji brani svoj dom. Mislim da bi se nakon filma mnogi zamislili kada sljedeći put u ime naroda, a za svoju dobit, budu razmišljali o ratu.

Kako je tekao sam proces snimanja filma, koliko je teško bilo prikupiti materijal i doći do validnih informacija?

Bilo je potrebno mnogo vremena da pronađem sagovornike koji više ne žive u selu, pošto to selo više nije u Republici Srpskoj. Svi sagovornici u filmu govore o Spomenku i događajima koji su se dešavali u tim ratnim godinama, niko ne priča o tome šta je čuo, nego šta je doživio.

U filmu Spomenkov kum kaže: „Mi nismo bili fanatici i avanturisti da idemo u rat, nekoga napadamo i činimo zlo, nego smo samo branili naše porodice.“ On je 1993. godine imao 16 godina i sa Spomenkom dijelio istu sudbinu, takođe Spomenkov saborac koji je preživio granatu. Zatim Predrag Simikić Pegan, koji je došao po Spomenka da ga odvede u Pariz da živi s njim, što je Spomenko odbio rekavši mu da će doći u Pariz kada rat završi. Nažalost, Spomenko to nije doživio i 20. marta 1993. godine poginuo je u granatiranju sela. Bitno je reći da je vojska bila sačinjena od mještana sela Jovići koji su se podijelili po zadacima i branili selo.

Snimanje je trajalo tri mjeseca i bilo je vrlo zahtjevno pored sagovornika pronaći identičnu konjsku zapregu, konje, dječaka koji liči na Spomenka, da bismo dočarali kako je to izgledalo. A pripreme za film su trajale nekoliko godina.

Film je prikazivan u više gradova i zemalja. Stigao je čak do Moskve i Linca, dok je na nekim festivalima osvajao i nagrade. Koji je naredni korak?

Nakon prikazivanja na još nekoliko festivala dokumentarnog filma, biće dostupan svima da ga pogledaju. Uspjeh filma je što je prikazan u Beogradu na zvaničnoj manifestaciji „Dani Srpske u Srbiji“, takođe što je prikazan u Moskvi u Ambasadi Srbije u organizaciji Predastavništva Republike Srpske za rusku publiku. Film je preveden na ruski i engleski jezik.

Vaša inicijativa da gradovi po Spomenku nazovu ulicu, trg ili školu kreće da daje rezultate. Višegrad se prvi odazvao, ima li naznaka da će i ostali krenuti tim putem?

Višegrad se prvi odužio Spomenku. Nadam se da će mnogi gradovi i opštine slijediti njihov primjer. Podnesene su inicijative u Bijeljini, Trebinju, od strane udruženja djece poginulih boraca, a uskoro će to biti i u Doboju.

Princip je jednostavan. Načelnik opštine Višegrad pogledao je film kada je prikazivan u Andrićgradu i sam je nakon filma rekao da će predložiti Skupštini naziv ulice. To obećanje je održao, a odbornici su to i izglasali. Ni odbornici drugih nacionalnosti nisu imali ništa protiv, iz razloga što su vidjeli da Spomenko ne vrijeđa nikoga i da je film snimljen tako da samo govori o hrabrom dječaku, ne bavi se ni politikom ni nacijama. Nisam dozvolio da Spomenka niko iskoristi za političke svrhe i samim tim u predizbornoj kampanji nije bilo projekcija.

Obećano je pokretanje inicijative za prenošenje njegovih posmrtnih ostataka na teritoriju Republike Srpske. Da li je na to zaboravljeno, ili je bespotrebno, jer je sahranjen u rodnom selu?

Ja sam razgovarao više puta sa Spomenkovom rodbinom i oni ne bi željeli da se njegovi posmrtni ostaci izmjeste sa sadašnje lokacije. Pored Spomenka, tu su sahranjene i njegova majka i baka, te mnoge komšije i saborci. Spomenko nije želio da napusti Ozren ni dok je bio živ. Zato se film zove „Spomenko na vječnoj straži“.

Sa samo 14 godina, ostavši siroče u ratnom vihoru, skupio je više snage nego mnogi odrasli. Da li se do danas izgubila mladalačka snaga i hrabrost u novijim generacijama?

Puno mladih osoba je pogledalo film i mnogi su mi postavljali pitanja o Spomenku. Mislim da to govori da njih zanimaju prave ljudske vrijednosti, ali je na starijima da im o tome govore, kao i na institucijama da se planski pozabave vaspitanjem mladih osoba. Da im nikada uzori ne budu loši ljudi i oni koji šire mržnju, što se danas na mnogim društvenim mrežama može vidjeti.

Ono što mnogi ne znaju, jeste da je dječak imao priliku da napusti ratište sa Predragom Simikićem Peganom. Šta je prevladalo da ostane?

Volio je svoje selo i komšije. Mislim da bi se smatrao izdajicom ako bi otišao u teškim vremenima. Spomenka su još neki htjeli da odvedu iz sela, poput njegovog ujaka i druge rodbine koja mu je htjela pomoći. On jednostavno nije želio da ode, pošto je u tom selu pronašao svoje utočište od teškog djetinjstva.

Smrt je prevario više puta, borcima poručivao da se hrabro bore, da ne napuštaju položaje. Mislite li da bi i nakon rata ostao na ognjištu, umjesto odlaska u Pariz?

Poručivao je i to da „ne idu u Srbiju švercovati marke, cigare i kafu, nego da se hrabro bore za svoja ognjišta“! To da li bi otišao niko ne zna, ali moje mišljenje je da bi ostao ili otišao sa komšijama tamo gdje su i oni morali otići nakon rata. Kao što je rekao u izjavi „vratiće mi moje konje i tako ću zarađivati za život“.

Dvadesetog marta navršile su se 24 godine od njegove smrti, saborci i dalje obilaze njegov grob. Koliko se zna o njemu i njegovom djelu? 

Iz tog razloga je film i snimljen, da mnogi čuju za dječaka velikog i hrabrog srca. Danas Spomenkov grob obilazi rodbina i saborci. Ove godine je prvi put Udruženje djece poginulih boraca „Nasljeđe“ iz Bijeljine organizovano došlo na parastos da odaju počast Spomenku Gostiću. To je velika stvar za kulturu sjećanja. On nije bio nikakav osvajač i nikome nije želio nanijeti zlo, zato se mi moramo sjećati lika i djela Spomenka Gostića.

 

Napiši komentar