Banjalučki muzičar Marko Bašić (31) prešao je dug put od stvaranja hip-hop muzike i bitova u demo verziji, do prvog samostalnog albuma ’’Ogledalo u Ogledalo’’.

Hip-hop je zamijenio kombinacijom alternativnog roka, neo-psihodelije, post-panka i indi popa, te umjesto imena Embi sada se odaziva na Veltšmerc.

„Ja sam ja, isti čovjek, niko i svako. Moja muzika je neopterećena stvarima i pojavama kao što su osluškivanja reakcije publike, u smislu odgovora na nešto šta je in ili šta je recept za napraviti dobru pjesmu. Jednostavno volim da sviram i spontano stvaram muziku, kako to inspiracija diktira. Embi  se odselio na drugu planetu i dobro mu je. Nikada neću biti lik koji očekuju da budem, ne volim da pravdam svoj identitet i da me svrstavaju u jedan smjer, smatram da je to hendikep”, kaže Marko u intervjuu za eTrafiku.

Sarađivao je sa banjalučkim producentom Igorom Suzićem Ministrom, sa kojim je izdao i album ’’Signal’’ 2012. godine, na kojem su gostovali neka od najvećih rep imena regionalne scene. Sa nekoliko kolega, među kojima su mnogi pioniri banjalučkog repa, oko 2005. godine objavio je prvi hip-hop CD u Republici Srpskoj, na kojem prevladava andergraund old skul rep. Na oba ova projekta, kao i na nekim koji su uslijedili u periodu nakon toga, Marko je većinski autor muzike.

„U svojim tekstovima pišem ono što osjećam i što živim, ništa ne forsiram i ne radim po narudžbi. Radim ono što slušam, što meni prija, a takvu muziku i  pravim, bez nekog osjećaja nelagodnosti. Album pleše fuziju alternativnog roka, neo-psihodelije, post-panka, indi popa,  poklon je publici i bitno je da ljudi to osjete. Sniman je u kućnom studiju, uloženo je mnogo truda i nezavisno je izdanje.  Najviše mi prija kad mi ljudi kažu kako ih je neka pjesma pogodila, rasplakala i da je u potpunosti osjećaju”, objašnjava nam Bašić.

Sarađivao je sa kolegom iz Hamburga, Benjaminom Kapidžićem, koji je ujedno radio i mastering albuma “Ogledalo U Ogledalo” (DIY, 2016). Zasluge idu i Momčilu Gavriloviću, profesoru gitare koji je odsvirao određene dionice, Đurici Štuli koji je je svirao bas gitaru i gitaru na jednoj pjesmi, te Markovoj djevojci Nini koja je pjevala bek vokale, kao i svim dobrim ljudima koji su inspirisali ovaj album.

„Bilo mi je bitno da mi se finalni rad dopada, da mogu da ga pustim u svakakvom raspoloženju. Smatram da umjetnik ne treba mnogo da kalkuliše i da sluša eho mase, više da ima ogledalo prema sebi, odatle i naziv albuma. Poznanicima je ovaj moj zaokret većinom bio neobičan i neshvatljiv, nisu očekivali da mijenjam muzički pravac nakon toliko godina bavljenja hip-hopom, jer se ljudi generalno plaše svega onoga što ne mogu svrstati u određeni koš ili šta ne razumiju, ali su komentari svakako pozitivni”, zaključuje on.

Sam sebi je ujedno i najveća podrška i kritičar, uvijek se trudi da opcija ’’manje je više’’ bude glavna nit dok stvara, pogotovo u fazi miksanja pjesama.

„Danas su se na sceni  izgubile individualnost i kreativnost čovjeka umjetnika. Smatram da ne možeš biti umjetnik na silu, čak i škole za umjetnost nekako posmatram kao paradoks, jer mi je neshvatljivo kako neko može da te nauči stilu koji je lično tvoj izražaj. Naravno, neki postulati se trebaju poštovati. Bitno mi je da je čovjek autentičan, a takav može biti isključivo ako je iskren, iskren prema samom  sebi prije svega.”

Vidno nezadovoljan manjkom medijske pažnje prema svim sferama koje nisu  nužno komercijalne, kaže kako podršku izvođačima poput njega nekako više pružaju alternativniji mediji.

„Generalno su mediji na ovim prostorima jako loši, ali izdvojio bih i posebno pohvalio projekat Jelen Music Show, koji dosta znači manje ispromovisanim izvođačima. Jako  je teško da se istaknete u sredini u kojoj su sva mjesta već unaprijed predodređena. Javni servis Republike Srpske je čist primjer. Problem ove mahale je što ne toleriše uspjeh i činjenicu da ne želite biti mali Mujo iz dobro poznate izreke. Ljudi usvajaju opšteprihvaćeni javni stav, bez posjedovanja ličnog.“

Cijeni  umjetnike koji rade iz sebe i pamti neka bolja vremena u Banjaluci, kada je oko 2000. godine bilo više alternativnih, subkulturnih mjesta. Tvrdi da nije teško ostati dosljedan sebi, iako svaki korak iziskuje pretežno finansijsku podršku, a bez sredstava je neke stvari nemoguće izvesti. Međutim, uspješno se odupire tim izazovima. Veltšmerca posebno možemo prepoznati u  velikom broju današne omladine, jer u ovim nevremenima samodestruktivnost je nezaobilazna. U sredini koja je napaćena teškom istorijom, tradicijom i raznim nedaćama često je nemoguće drugačije se ponašati u praksi, posebno ističući sumnjiv mentalitet ovih naroda.

„Zagovaram individualnost i lični stav! Ljudi danas ne misle, već čuju i na osnovu toga formiraju mišljenje o vama. Ja ne volim kad se muzika pretvori u moranje. Bouvi mi je nepresušni izvor inspiracije jer je mijenjao imidž, stilove, muzički izražaj a uvijek je ostao vjeran sebi. Neka niko ne zna ko si, ne znaš ni ti ko si. Posmatranje bez prosuđivanja je najviša forma inteligencije. Tome strijemim”, rekao je Veltšmerc za eTrafiku.

 

eTrafika.net – Zorana Stojičić

Napiši komentar