Da često sve ne bude onako kako smo zamislili govori i životna priča pjesnika Anđelka Zablaćanskog iz Srbije. Još kao srednjoškolac ušao je u svijet tehnike, ali je u toku studija doživio tešku saobraćajnu nezgodu koja mu je promijenila život iz korijena. Put ga je odveo na sasvim drugu stranu – književnost. Pisao je i ranije, ali tada počinje njegovo intenzivnije bavljenje književnošću, posebno poezijom.

Do sada je objavio sedam knjiga. Prije tri godine pokrenuo je onlajn časopis za književnost sa posebnim osvrtom na poeziju „Suština poetike“. Pjesme su mu prevedene na ruski i bugarski, a aforizmi na makedonski jezik. Osim pisanja, bavi se i prevođenjem sa ruskog jezika.

Odakle ljubav prema poeziji?

Svakako jedan od faktora je profesor srpskog jezika iz osnovne škole. Bio je toliki znalac i ljubitelj književnosti, a veliki predavač da i sada, evo četrdeset i pet godina poslije, imam sliku kako energično šeta učionicom i govori nam o Vojislavu Iliću. Kasnije, kad sam shvatio koliki je značaj Vojislava Ilića za srpsku poeziju u otklonu od romantizma, razumio sam i zašto nam je profesor toliko i tako ushićeno pričao o svom prezimenjaku. Taj momenat je, siguran sam, jedan od ključnih za moju ljubav prema književnosti. Piskarao sam oduvijek, a onda sam riješivši da postanem „ozbiljan“ pjesnik, svo to pisanije spalio. Shvatio sam da pjesnik ne može da smisli novu poeziju, pa sam uzore potražio među srpskim simbolistima – Dućiču, Rakiću, Disu… Naravno, nisam se njih držao kao pijan plota već uz druge pjesnike i pravce gradio sopstveni stil. Nadam  se da sam uspio, jer pjesnik mora biti svoj.

S obzirom na to da pišete i poeziju i aforizme, šta Vam je draže?andjelko-zablacanski-1

Pisanje poezije i aforizima je toliko dijametralno suprotno, da se recenzent za moju zbirku aforizama čudio da sam kao liričar mogao napisati, po njemu, tako dobre aforizme. I tačno! Za poeziju je potrebno da ste duboko u sebi i sami sa sobom, dok je za aforizme bitno biti u toku društvenih zbivanja. Lajati i režati naglas  u masi. Svakako, draža mi je poezija. Ali da se našalim, s obzirom na to da sam napisao nemnogo aforizama, a da sam kao aforističar zastupljen u nekoliko antologija, a kao pjesnik ni u jednoj, bolje bi bilo da sam pisao aforizme.

Prije dvije godine dobili ste nagradu na poetskom festivalu Poezija ulice u Sankt Peterburgu. O kakvoj nagradi je riječ?

Dobio sam nagradu, ravnopravno prvo mjesto sa još troje Rusa, za pjesmu Dobročinstvo posvećenu baronu Štiglicu, porijeklom Njemcu koji je živio u Rusiji i koji je svojom dobrotom i darežljivošću veoma zadužio ruski narod, posebno u vrijeme Krimskog rata 1853. godine. Zanimljivo je i to da su mi Rusi poslali diplomu i do posljednjeg centa novčani dio nagrade, a naši, kad sam 2008. pobijedio na konkursu s pričom Vezirove suze, a zbog operacije sam bio spriječen da odem po diplomu, ni do danas mi je nisu poslali. Novčana nagrada nije bila ni predviđena.

Kako danas prepoznati pravu poeziju?

Kao i uvijek – dušom. U jednoj od svojih zbirki napisao sam: Čitaoče, stihovi su nijemi ako ti je srce gluvo. Mada, u sveopštem svjetskom ludilu, u svijetu gdje sistem vrijednosti zaokreće naglo u propast, a mišljenja sam da je to cilj svjetskih moćnika – stvoriti radničku klasu koja ne razmišlja već radi i troši. Danas se poezijom naziva sve i svašta. Pjesnici postaju nepismena piskarala. Kako to i zašto? Tako što, rekoh, vladarima iz sjenke je cilj uništenje sistema vrijednosti, a novcem se može sve kupiti, naročito netalentovani a preambiciozni umjetnici, pjesnici. Treba se boriti riječ na riječ, ali je veoma teško. Teško, jer novac je kod njih, a novac je vladar svijeta. U Srbiji sve značajne pjesničke nagrade dobijaju određeni krugovi ljudi sve dok međusobno ne podijele sve, a onda dolazi drugi krug potpuno sličnih.

andjelko-zablacanski-2Prije tri godine pokrenuli ste onlajn književni časopis „Suština poetike“, zašto ste se odlučili za onlajn izdanje?

Prije bih se pitao otkud i zašto časopis, jer za taj poduhvat mi je trebalo smjelosti i drskosti. Kako to ja sam pokrećem časopis kad to obično čini grupa ljudi iza koje stoji neka druga, moćnija grupacija. To je odgovor i na vaše pitanje zašto onlajn. Za nešto veće od trenutnog treba imati novčana sredstva, a ja ih nemam niti mi neko nudi. Za skromni onlajn veb časopis imam nevelike novčane izdatke koje otimam samom sebi. Takođe, tu je i nesebičan trud saradnika koji za svoj rad ne traže honorare.

Šta je to što Vas motiviše da radite?

Čini mi se da je svako od nas rođen sa zadatkom da neku misiju izvrši na ovom svijetu. Mislim da je moja misija da služim poeziji. To mi je osnovni motiv, ta ljubav prema književnosti a posebno prema poeziji. I još nešto. Kad sam bio mlad pjesnik nije bilo savremene tehnike. Živim u malom mjestu i tad nismo imali ni telefone, pa sam teško mogao doći do saznanja da li mi je negdje neka pjesma objavljena. Takođe, rekoh već, od nekih se nije moglo ni ući negdje ako prije toga im ne date dušu na upravljanje. Zato u svom časopisu želim da pružim šansu mladima, onima koji nemaju gdje na drugom mjestu da objave. I to me veoma motiviše da časopis dopre do što većeg broja stvaralaca i čitalaca.

Koji su kriteriji da bi neko objavio svoje radove u Vašem časopisu?

Nije istina da svako može da bude pjesnik. Svako može da piše, a biti pjesnik ne znači pisati nešto. Pjesnik je način življenja i razmišljanja. Mnogo je pjesnika koji nisu zapisali ni slovo, a još više onih koji su potrošili tabake papira, a nisu se pjesniku ni primakli. Ime nije kriterijum za objavljivanje u mom časopisu. Ako me pjesma takne biće objavljena. Baš me briga da li je neko objavio pedeset zbirki, da li je član raznih udruženja, ako mu je poezija loša – ne može u moj časopis.

Šta je to što se u časopisu promijenilo od početka do danas?

Mislim da smo preležali sve dječije bolesti, sva lutanja i da sad imamo svoju koncepciju, svoj put i trudićemo se da barem ostanemo na ovom nivou, a želja nam je da još malo rastemo.

eTrafika.net – Snježana Aničić

Napiši komentar