Petak veče obilježio je koncert Rock Simfonije na Kastelu, a pored fantastične muzike i humanitarnog cilja, sve to ne bi bilo ni približno tako bez, kako on kaže, oslonca i stuba svakog ansambla – dirigenta. Dušan Vere Urošević (26) nije samo dirigent Rock Simfonije, već i glumac, voditelj, pjevač, sa željama za više.

„Ljudi svakako nemaju najjasniju predstavu šta je uloga dirigenta, a onda im u tom neznanju priredite neki zanimljiv gest, odjevnu kombinaciju ili bilo šta slično i to obično izazove reakciju.“

Gluma, pjevanje, dirigovanje, sviranje, voditeljstvo… Postoji li nešto čime se ne baviš? Šta vidiš kao svoj primarni poziv?

Muzika je oduvijek bila dio mene. Nekako i sa radom u pozorištu i na televiziji pratila me je u stopu. Ako nisam pisao o njoj, izvodio sam je. Svaki put kada pokušam da je razumijem ona se čini nedodirljivom. Poslije dugog razmišljanja sam shvatio da muzika biva samo nama, muzičkim umjetnicima nedodirljiva, neshvatljiva dok je drugima vrlo pristupačna i razumljiva. Kao student završne godine studija dirigovanja na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, u klasi prof. Branke Radošević – Mitrović, danas pokušavam da se ostvarim kao dirigent i smatram to svojim osnovnim pozivom. Ono me ispunjava i pruža šansu da na najljepši način širim emociju i energiju koju muzika, ma kog žanra bila, sa sobom nosi. Neka od neostvarenih zanimanja i hobija o kojima sam maštao su istoričar, baletski igrač, politikolog, kuvar i odbojkaš. Za neka možda još ima vremena ali bojim se da je vrijeme neka odnijelo u “puste želje”.

Osim Rock simfonijom, dirigovao si i drugim orkestrima. Kakva je sada situacija nDušan Vere Urošević2a tom planu, ko sve nastupa pod tvojom palicom?

Rock simfonija svakako jeste trenutni stub mog orkestarskog dirigovanja, jer je posmatram kao nešto svoje, nešto za šta sam emotivno vezan i iz čega crpim pozitivnu energiju. Sa druge strane, ono što me posebno čini srećnim je saradnja sa našim orkestrom na Akademiji umjetnosti, sa kojim sam u neposrednoj vezi kao demonstrator. Svakodnevno sarađujem sa profesoricom i kolegama u okviru nastave ali i u okviru koncertnih izvođenja orkestra, kao npr. Veče V.A. Mocarta (decembar 2014.), Studentski bal (decembar 2014.), Veče savremene muzike (februar 2015.), “Vrijeme je za domaće!”, koncert povodom Svjetskog dana muzike (jun 2016.) i mnogi drugi. Pored ova dva, meni veoma draga ansambla, tu je i Mješoviti hor “Davorin Jenko” pri udruženju Slovenaca “Triglav” u Banjaluci koji vodim od mjeseca maja ove godine. Oni su jedan totalno drugi muzički svijet amatera koji pružaju ogromnu ljubav prema muzici,  i kao sastav me svakim narednim nastupom čine ponosnim. Izdvojio bih posljednji u nizu koncerata sa njima u Ljubljani sa Sveslovenskim simfonijskim orkestrom u Ljubljanskoj filharmoniji u mjesecu julu, a sve povodom 25 godina od samostalnosti Slovenije.

U Rock simfoniji izlaziš iz okvira dirigenta, nekako preuzimaš ulogu animatora publike, kroz skakanje po cijeloj bini i komuniciranje sa posjetiocima tokom pauza. Često čujemo komentar da si pravi showmen. Slažeš li se?

Sam projekat nije zamišljen kao nešto što možemo nazvati “klasični tip muziciranja”. Ljudi svakako nemaju najjasniju predstavu šta je uloga dirigenta, a onda im u tom neznanju priredite neki zanimljiv gest, odjevnu kombinaciju ili bilo šta slično i to obično izazove reakciju – nekad pozitivnu, nekad negativnu, ali ne marim puno za komentare. Uvijek me nasmiju i hvala im na tome. Sa druge strane treba naći određenu mjeru i sačuvati poziv i zvanje, čime mjesto showmena ne smije biti ugroženo. Kada sam zadovoljan zvukom i energijom koja vlada na sceni i oko nje, svakako da postoji prostor i za jednog animatora u meni. Veliku zahvalnost dugujem mojim amaterskim pozorištima – DIS teatru mladih i BSP-u, kao i rediteljima, od kojim sam dosta naučio.

Šta se desilo sa željom da osnuješ mješoviti hor, jesi li je ispunio u međuvremenu?

Ta želja se donekle ostvarila kroz Mješoviti hor “Davorin Jenko” ali i dalje negdje čeznem za jednim mladim ansamblom sa kojima bih postavio veoma ozbiljna djela umjetničke muzike. Ako me pitate zašto još nije realizovana do kraja… hmm? Bojim se da mi trenutno na prvom mjestu fali vremena, ali i finansijska podrška. A opet, ne odustajem lako od želja tako da u nekom narednom periodu možete očekivati svašta.

Imaš li nekih anegdota sa nastupa Rock simfonije? Dešavaju li se gafovi koje publika ne primijeti?

Anegdota uvijek ima i bez njih bi nam svima bilo pomalo dosadno. Imali smo koncert sa Rock simfonijom u SNP u Novom Sadu. Organizatori su kasnili sa postavkom scene, inžinjeri zvuka sa postavkom mikrofona i kada je sve konačno krenulo ja svoj dio posla nisam mogao da uradim do kraja. U takvim situacijama jednostavno morate da pružite otpor diletantizmu (sa kojim se svakodnevno susrećem) i počeo sam da “držim slovo” svima redom o problemima, u želji da sve ubrzam i učinim funkcionalnim. Da li iz straha ili nečeg drugog,  stolica na kojoj sam sjedio na probi (zamislite drvenu, staru, izblijedjelu stolicu iz komunističkog doba) kojoj nije bilo mjesto na koncertu, ostala je da stoji na sceni do kraja koncerta. Niko je nije smio pomaći. Presmiješan prizor – svjetlosni efekti, bina i zavjese u crnom, mi u svečanoj odjeći i jedna KOMUNISTIČKA STOLICA u prvom planu, tik pored govornice predsjednika.

Upisao si se u istoriju Akademije kao prvi student dirigovanja. Kako je došlo do toga da upišeš baš taj smjer?

Bojim se da nisam prvi student dirigovanja na AU u BL ali svakako jesam prvi student dirigovanja u klasi profesorice Branke Radošević Mitrović. Profesorica kaže da je dugo čekala da se otisne u mentorske vode tražeći idealnog studenta. Kaže da je u meni vidjela potencijal. Moje je da je ne iznevjerim.

Kao dugogodišnji član SCPD “Srbadija” iz Bijeljine posmatrao sam moju profesoricu Desanku Trakilović sa kojom energijom i ljubavlju radi svoj posao i negdje je ona “glavni krivac” odakle ja danas u ovim vodama. Na nagovor profesora Mladena Jefimića iz SMŠ u Bijeljini sam skupio snagu i pitao profesoricu za mišljenje. Zamolila me je da zauzmem osnovni stav u dirigovanju i čini se da joj je to bilo dovoljno. Tako je sve počelo.

Ljudi nekako dirigenta doživljavaju kao osobu koja jednostavno maše palicom ispred muzičara. Koliko je to zahtjevna uloga i šta sve jedan dirigent mora znati/posjedovati?

Dirigent je oslonac i stub svakog ansambla. Kažu da ne postoje loši ansambli već samo loši dirigenti. Na sebe preuzimate veliku odgovornost da nešto rukom zapisano na papiru pretvorite u nedodirljivo i emotivno ispunjeno. Posao dirigenta se najmanje ogleda na koncertima. On svoj glavni dio posla radi na probama kada postavlja muzičko djelo u kome mora ovladati svim muzičkim parametrima gdje je interpretacija na prvom mjestu. Morate posjedovati pored muzičkih – dirigentskih vještina i praktično znanje iz drugih umjetnosti i nauka (drame, istorije, književnosti, sociologije, psihologije…) čime morate da stvorite muzički red i radnu disciplinu, međusobnu razmjenu energije sa izvođačima, a zatim i publikom.

Rock simfonija spaja nespojivo, koliko je teško uskladiti toliko različitih muzičara  u jednu skladnu cjelinu?

Rock simfonija spaja dva muzička žanra – rock’n’roll i umjetničku muziku – koja su sa jedne strane sjedinjena u tom drugom planu koji je zamagljen kičom i šundom, a sa druge strane rastavljena žanrovski i načinom  pristupa muzici. Ako imamo to na umu, onda donekle možete shvatiti situaciju sa kojom se susrećem u radu sa preko 50 muzičara različitih shvatanja muzike u RS. No, izazov je veliki i tu nastupa vaša dirigentska snalažljivost koja, čini se, ide u dobrom pravcu ako pogledamo muzički zamah kojim je Rock simfonija krenula.

eTrafika.net – Nikola Zgonjanin

Napiši komentar