U moru novih autora, koji svoja djela objavljuju svakodnevno, ističe se jedan, iz Busovače, mjesta za koje možda i niste čuli. Malo mjesto sa velikom pričom Mirza Begović (27) protkao je u svoju novu knjigu „Kokoš u Cirkusu“.

Kao profesor b/h/s jezika i književnosti, svakako je pronašao najbolji način da priče prenese publici. Profesor, režiser, pisac, čini se kao idealna kombinacija za prenošenje bh. realnosti na papir. Njegova nova knjiga “Kokoš u Cirkusu” promovisana je nedavno u opštini Busovača.

Ovo ti je druga objavljena knjiga u godinu dana. Koliko  je teško mladim piscima pronaći podršku pri izdavanju knjige, posebno ako potiču iz manjih mjesta poput Busovače?

Mislim da je, kada je riječ o književnosti, u BiH jako teško stanje. Razumljivo je, ako imamo u vidu loš socijalni status građana, a s tim u vezi i male budžete za kulturu. Veće sredine imaju svoje prioritete, tako da  treba pohvaliti male sredine koje uspiju pronaći određena sredstva za kulturu i književnost. Moj prvi roman je podržan od Fondacije za izdavaštvo Bosne i Hercegovine, tako da nisam imao neke troškove; dok je izdavanje ovog romana podržano od Opštine Busovača, kao i nekih prijatelja i porodice. Meni, iskreno, to što sam iz Busovače ne predstavlja problem. Naprotiv, u malim sredinama, posebno u onoj iz koje ja dolazim, ljudi su intimniji, a njihove priče dostupne svima.

Radnja prvog romana vezana je za selo Putiš u kome si odrastao. Ima li u njemu još sličnosti sa tvojim životom? A u romanu „Kokoš u cirkusu“?

Putiš je jedno malo selo pet kilometara od Busovače  i sedamnaest od Zenice, tu je blizu i Travnik; tako da se osjeti uticaj različitih sredina što ga obogaćuje, ili barem bogatilo u vremenu kada sam živio u njemu. Većina mojih priča, drama, romana svoje motive nalaze u Putišu i ja to ne krijem, naprotiv, svjesno potenciram, stvarajući sliku običnog čovjeka, vraćajući se, uslovno rečeno, malim temama i malim ljudima. Kada je riječ o autobiografskom u romanu, onda svakako treba biti svjestan da je nemoguće pisati, a ne koristiti stvarne informacije koje posjedujemo. Takođe, fiktivni svijet u romanu je oslobođen faktivnog i baš zbog toga uživam dok pišem; jer znam da pisanje i jeste suštinski bijeg od stvarnog, a bijeg nam ponekad svima treba.

Mediji su isticali da je prvi roman napisan za samo tri dana, je li drugi stvaramirza begovic kokos u cirkusun duže?

Prvi roman je žanrovski bio takav i dugo je tinjao u meni, pa sam samo sjeo i napisao ga. Ovaj roman je drugačiji i zahtjevniji, a proces nastajanja je trajao mnogo duže. Ozbiljnost teme koju sam ispripovijedao iz ugla dječaka je zahtijevala koncizniju analizu likova, lokacija, motiva; ali s drugim romanom sam ozbiljniji i ne prepuštam se tek tako, a da se sam ne uvjerim u vrijednost onoga što nudim ljudima. Ovaj roman, za razliku od prvog, je namijenjen i djeci, te je moja odgovornost veća.

Iza tebe je zapažen rad na režiranju filmova i predstava. Pronalaziš li se više u filmskom ili književnom pozivu? Možemo li očekivati ekranizovanje tvojih romana?

Film je kolektivni rad i ko kaže da nije, mnogo griješi. O filmu zaista znam mnogo i to je moja djetinja – prva ljubav, ali filmove ne mogu snimati ni puno veći od mene. Ako primjećujete, u BiH se snimi jedan ili nijedan film godišnje, što je poražavajuća činjenica imajući u vidu talenat i kvalitet koji je nebrojeno puta dokazan na ovim prostorima.

Književnost, s druge strane, je sama po sebi lijepa i za razliku od filma, poprilično usamljena. Od čina čitanja, pa do pisanja, jednostavno intimnija je. Za razliku od filma gdje mogu da radim amaterske filmove, ovdje mogu da pišem profesionalno i izdajem kvalitetne romane, a da to ne zahtijeva enormne količine novca. Ja sam po vokaciji profesor književnosti, pa s tim u vezi, književnost mi je bliža i kako godine prolaze sve više razumijem onaj već spomenuti bijeg i radujem mu se.

Kroz „Kokoš u Cirkusu“ protkana je priča Dine i Dee, koliko je takvih među nama?

Dino i Dea predstavljaju čitavu jednu generaciju koja nema izlaza i moraju da žive u okolnostima koje su im nametnute. Iako predstavljeni kao djeca, njih dvoje govore u ime onih što ne mogu da odu, a nemaju snage da mijenjaju postojeće stanje. Oni u sebi nose tragove nečeg čega se i ne sjećaju – rata, ali to uveliko određuje njihovu sudbinu. Oni nisu predstavnici nijedne konfesije niti nacionalnosti, oni su samo djeca, oboje oboljeli – oboje zarobljeni u okove prošlosti, a da toga nisu ni svjesni.


ODLOMAK IZ ROMANA:

“Stajali smo na pruzi kao da smo čekali neki od lokalnih vozova da nas odvede u neka bolja i toplija vremena. Njene kovrdže su padale po široko ispletenom džemperu čija je mustra bila slična onoj na mom džemperu. Posmatrao sam rupice na njenoj mustri i razmišljao kako imamo nešto zajedničko.
„Jelde, i tebi je hladno?“
„Nije“, rekla je. „Ja volim ovako.“
„I ja“, kratko sam dodao.
Njen glas me podsjećao na ljeto i kada bih ga slušao kao da su sunčeve zrake probijale kroz široke rupice na mom ružnom džemperu.
„Ja se pišam u gaće.“ Od milion rečenica koje sam mogao reći ja sam izabrao najlošiju.
Nasmijala se. Pogledala me, a onda zaputila prema kolodvoru. Hodao sam za njom i trudio se da objasnim svoj problem.
„Ali je Zlatka kriva!“
„Ko je Zlatka“, pitala je.
„To je kokoš, mater je drži u kući.“
„I kokoš te tjera da se upišaš“, pitala je.
„Eh, tako je. Kokoš mi ne da u kupatilo i ja se upišam.“
Dea se smijala, ali u njenom osmijehu se vidjelo da je ona jedina osoba na svijetu koja me razumije.
„Ja ti sad moram ići, vidimo se u školi“, rekla je, a onda otrčala u ruševnu kuću pored pruge.”


Gdje si pronašao inspiraciju za ovaj roman?

Prije dvije godine sam predavao u jednoj osnovnoj školi u Janjićima i tada, po prvi put, upoznao djecu. Tada sam shvatio da su njihove priče mnogo ljepše od priča odraslih, da su iskrenije, sa mnogo više fantastičnih elemenata. Njima sam čitao jedan odlomak koji je trebao da bude potpuno drugi roman, a onda na osnovu njihove reakcije počeo sam da pišem roman, koji će i oni, između ostalog, moći čitati. Radio sam s njima jednu humanitarnu predstavu, koja je, na kraju, fantastično izgledala na sceni, a oni su se trudili da što više zarade novca oboljeloj djevojčici za koju smo igrali. Sve to, na neki  način, je uticalo da oživim u sebi neka sjećanja i uokvirim ih u roman, koji je, eto, sada ukoričen.

Kada si otkrio u sebi talenat za pisanje, da li si se oprobao u drugim pisanim oblicima?

Mislim da mi svi pišemo u nekim tinejdžerskim danima, ali da se vrlo brzo udaljimo od toga. Tako i ja, samo eto ostalo je sve do danas. A pišem drame, scenarije, kratke priče, ponekad poneku pjesmu; ali desilo se da objavim dva romana, možda se šta u budućnosti i promijeni.

kokos u cirkusu - CopyKao profesor b/h/s jezika književnosti, možeš li nam reći kako sve uklopiti u jednu književnost, danas kada se i jezik dijeli?

Mislim da trebamo koristiti kulturološko bogatstvo na ovim prostorima u pozitivne svrhe, a ne u ove koje politika nameće. Ja se sjećam jednog prozora, tačnije staklo od autobusa koje me dijelilo sa Busovačom dok sam išao u biblioteku u Kaćune. Mi nismo izlazili u Busovači, samo smo čekali na stanici da putnici izađu ili uđu, a onda bi nastavili put prema Kaćunima. Između nas u autobusu i djece na stanici je stajalo staklo prljavog autobuskog prozora. Dok sam posmatrao djecu koja nisu skidala oči sa narandžastog autobusa nisam uspio naći nijednu razliku između njih i nas. Taj dan sam uzeo Branka Ćopića na čitanje, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca, mislim da su ‘Orlovi’ upitanju. Mi kao da imamo neke nosače koji konstantno postavljaju barijere među ljudima, sada i u jeziku i književnosti; nosaju one autobuske prozore i ne daju da upoznamo drugačije i shvatimo da su razlike bogatstvo, a ne teret ovom društvu. A iskreno žao mi je svih ovih ljudi koji se u BiH osjećaju strancima iako su im i djedovi i pradjedovi tu živjeli, ali eto Dino  i Dea, kao što rekoh, predstavljaju generaciju koja je izgubljena, nadam se da će doći nova bez utega na leđima, samo se bojim da i oni ne odu.

U doba nove književnosti putem blogova, statua, raznih čari interneta, ipak je ljepše pod rukama osjetiti papir. Da li djela izdaješ i u elektronskom formatu?

Mislim da je knjiga u rukama nešto posebno i taj osjećaj ne postoji u onim svim opcijama Fejsbuka. A u slučaju nedostatka sredstava za štampu, onda bih pokušao naći neki format koji bi mi odgovarao.

Pripremaš li neko novo djelo, na polju književnosti, pozorišta ili filma?

Radim jednu monodramu sa svojim prijateljem koji bi trebao igrati u njoj; ali eto ne bi bilo loše dobiti i kakav „pravi“ posao, imati platu, otići na more, platiti porez; donijeti materi i staviti na stol. Mislim da je to projekat na kojem trenutno radim, ali je mnogo teže za realizovati od bilo kojeg romana. Rekoh već, sa fikcijom nemam problema, stvarnost me malo usporava.

eTrafika.net – Nikola Zgonjanin

Napiši komentar