Jedan od najpoznatijih repera ovih prostora Marko Šelić Marčelo, doveo je sinoć do usijanja atmosferu u brčanskom klubu „Evropa“.
Prije njega publiku je zagrijao domaći izvođač Boško Jovičić Dorian, nakon čega je na scenu stupio Marčelo sa dijelom ekipe Filtera (Nancy, Ministar Lingvista i DJ Raid). Iskoristili smo priliku da malo popričamo sa njim i ispitamo šta nas očekuje na novom albumu.
Proljeće smo dočekali, a kada ćemo „Napet šou“?
Pa napet šou je svuda oko nas. (smijeh) Kako trenutno stvari stoje, nadamo se da je maj realna prognoza. Ne preciziram datum, jer bi to sigurno bila laž. (smijeh) „Napet šou“ zapravo nije samo album, spremamo nešto veće i obimnije, još je rano da otkrivamo šta tačno. Nadamo da će se to ljudima dopasti, mada smo sebi napravili više posla, zarad njihovog većeg zadovoljstva. Trenutno dajemo sve od sebe, nemamo socijalne živote, ne postojimo van studija. Doduše, idemo na svoje poslove, nakon čega se vraćamo u studio da radimo. Juče smo probali da napišemo jednu pjesmu o seksu, ali smo shvatili da niko ne može da se sjeti kako to bješe ide. (smijeh) Ovaj rad u rudniku se prilično odužio, tako da ćemo tu stvar malo kasnije završiti.
„Pegla“ i „Laž“ su zagrijale publiku koja željno očekuje album, ali su i podigle očekivanja. Neće se razočarati?
Ostaje mi samo da se nadam, tu ne smiješ ništa da tvrdiš. Tvoje trenutne autorske težnje ne moraju nužno da se poklope sa onim što publika očekuje. Te dvije stvari jesu vrlo relevantne po tome šta su teme albuma i šta je njegova opšta atmosfera, ali muzički će se tu svašta nešto dogoditi. U muzičkom smislu ovo nije primjer kako će čitava ploča zvučati, ali mislim da smo mi svoju publiku već navikli na to da ne vrijedi imati konkretna očekivanja od nas. Jednostavno, šta smislimo u datom trenutku to tako izađe, nismo se nikad time ograničavali, ali se nadamo da će nivo biti taj. Trudimo se da ove nesrećne godine koje imamo i koje su već sramotne za slavljenje rođendana upotrijebimo dobro, da pjesme zvuče zrelije a da se zadrži isti duh.
Ko radi muziku na albumu?
Od drugog albuma iz 2005. godine imamo tendenciju prema komponovanju, što većem broju muzičara koji gostuju na ploči i čini mi se da to na ovoj, petoj po redu ploči, eskalira. Neće biti niti jednog jedinog sempla. Sve komponujemo, sve sviramo, bez obzira da li je riječ o živim instrumentima ili o nekoj formi elektornike. Recimo, „Pegla“ je Radetova kompozicija, koju je on sam i odsvirao, s tim da u refrenu gostuje naš dragi drug Filip koji je sjajan violinista. Što se tiče pjesme „Laž“, tu je Lane sve odvirao. Rade i Lane su u suštini tu naši članovi ekipe koji su zaduženi za kompoziciju. Lane malo više za produkciju, Rade više za komponovanje. Nekih 80 odsto albuma, ako ne i više, će biti Radetove kompozicije. Treba vremena da ljudi prihvate da čovjek može da bude još nešto. To je na Balkanu jako teško, kako prihvatiti da neko ko se bavi muzikom može da bude i pisac. To je bitka koju ja bijem, iako je pisanje oduvijek moja primarna profesija. Sa Radetom koji se afirmisao kao DJ treba vremena da ljudi shvate da je on i kompozitor, čovjek koji fenomenalno svira klavir i komponuje. Ova ploča će u tom smislu da pomjeri neke granice. Zanima nas što bolja kompozicija, što bolji tekst, da je što bolje otpjevano ili odrepovano. Nema ograničavanja na žanrove, nema bitova, a na šta će to konkretno da liči publika će da vidi za dva mjeseca.
Šta možemo da očekujemo od narednog romana?
Trenutno radim na trilogiji Malterego. Izašao je prvi dio, ja sam to zamislio kao seriju iz tri sezone. Mislim da je ovaj prilično drugačiji od prvog romana „Zajedno sami“. Jako je drugačija atmosfera i drugačijim je stilom pisano, ali čini mi se je na nivou poente jednako po težini. Mislim da je prohodnije, ali da time ne čini ustupak rđavom ukusu masa. Manje je hermetičan nego „Zajedno sami“, a zapravo je i jednako ozbiljan. Kada izađemo iz avanture zvane „Napet šou“, svom snagom bacam se na dovršavanje tog drugog dijela. Mislim da je to ključna tačka za cijelu priču, središnji dio mora biti jako dobar, da pokaže da je prvi dio bio samo vrh brijega, da produbi priče svih junaka i da pomjeri glavnu radnju naprijed, ali da ima i sopstvenu radnju koja može da se čita skoro pa zasebno. To je vrlo zanimljiv kreativni izazov, ostati uz iste junake nekoliko godina, mijenjati njih na način na koji mijenjaš sebe. Dosta zabavan proces, ponekad stresan, ali vrlo lijep.
Dešava li ti se da ti sa ove tačke gledišta prethodni radovi djeluju smiješno? Govorio si kako ti je pjesma „Jedan“ sada potpuno patetična.
To je normalan proces. Ljudi često govore da je moglo bolje. Ja nikad ne mislim da je moglo bolje. U trenutku kad je nešto nastajalo, to je bio autorov maksimum, niko nema razloga da radi sa pola snage. Kada bi naknadnom pameću radio nešto što si radio nekad, kad bi danas trebao iznova napisati te pjesme vjerovatno bi bile zrelije napisane, ali to u svemiru apsolutno ništa ne znači. U trenutku kad su pisane, to je bio maksimum. Često nastane ogromna razlika između onoga kako autor sagledava svoj rad i kako ljudi gledaju na to. Štulić je u jednom intervjuu rekao da je čuo kako ljudi vole pjesmu „Balkan“, ali da to nije pjesma već proba za pjesmu, a ljudi na kraju vole te najrđavije pjesme. Ja se nikad ne bih složio sa tim da je „Balkan“ rđava pjesma, ali ko zna šta neko misli o pjesmi „Jedan“ dok ja mislim ovako. Normalno je da postoji ta razlika, jer kad nešto objaviš to postaje svačije i svako ima pravo da to emotivno prisvoji. Ti si jedini koji se tačno sjećaš kako i zašto je nešto nastalo i kako je tekao taj kreativni proces. U tome možeš da vidiš sve rupe i krivine koje bi danas drugačije uradio, ali malo šta to znači. Sve je maksimum trenutka u kome nastaje.
Šta misliš o medijskom izvještavanju o hip hopu? Je li zapostavljen kao žanr?
Možda nisam pravi sagovornik za to, pošto smo se mi prije mnogo godina ogradili od žanra i žanrovanja. Mislim da tu svako odgovara za sebe i svoju prisutnost ili neprisutnost u medijima. Što se nas tiče, gledamo da je pažljivo doziramo, da to ne bude neukusno i na sva zvona, da ne uskačemo u kontekste koji prosto nisu naši. Generalno gledano, nisam siguran da mogu da se složim da žanra nema. Ima ga sigurno, ali u nekim čudnim oblicima. Sada su nastale neke mješavine sa raznim oblicima narodnjaka i denseraštva, rijaliti emisija. Kada bi neko gledao iz tog ugla rekao bi da hip hopa ima svugdje. E sad, koliko to doprinosi hip hop komuni i njegovom valjanom imidžu u javnosti, od toga sam se već ogradio. Što kaže Cane iz Partibrejkersa, o kolegama samo najbolje.
Možeš li izdvojiti nekoga od mlađih kolega, za koje smatraš da imaju svijetlu budućnost?
U Srbiji ima jedan sjajan momak koji se zove Kent Vejt, sada radi svoj prvi album. Mislim da je zaista fenomenalan i u pogledu onoga što mene najviše zanima, a to je način pisanja. Tu je izuzetan, a ne manjka mu ni tehnike pošto je pisanje na ritam jedna specifična forma, jer nije samo do toga koliko kvalitetno napišeš tekst, nego uz to smišljaš i vokalni aranžman kako to ide na ritam. Tu se on odlično snalazi. U Nišu djeluje ekipa Stereo banana, oni idu više na šaljivu stranu, ali su izuzetni u tome što rade. Moram priznati da od svih svojih aktivnosti ne postižem da pratim onoliko koliko bih htio, ali neka za ovu priliku to budu neka imena koja sam spomenuo kao momke koji ne obećavaju, već počinju da ispunjavaju obećanja.
Možeš li da se sjetiš prvog rep albuma koji si kupio?
Definitivno ne mogu da se sjetim, davno je to bilo. Bilo je to vrijeme sankcija i ko zna u kom je obliku bilo. Sigurno je bio pirat, ali koji… Definitivno nije bio originalni disk jer ih u Paraćinu nije bilo, a vjerovatno ih ni kasnije nije bilo, ako pričamo o stranoj muzici. Od domaćih izvođača u to vrijeme pored EKV-a, Azre i Čorbe, od repa su mi najviše ležali Who is the best i Woodoo Popeye, zbog igara riječima i stila pisanja, što mene najviše kupuje. Pretpostavljam da je to bio neko od njih i da je to bila kaseta, a ne disk.
eTrafika.net – Vanja Stokić
