fbpx

Otišao je Bata. Heroj raznim generacijama, mada je njegova popularnost direktno povezana sa prosperitetom zemlje koje više nema. On je bio socijalistički vitez, neimar, hrabar ali i privržen porodici. Tu sliku je uživao zahvaljujući prije svega svojim ulogama, a zatim i svom ponašanju u privatnom životu. I ako postoji mit da je drugi čovjek Jugoslavije, prvi poslije Josipa Broza Tita bio Goran Bregović, sve je izvjesnije, ako pogledamo sa istorijskim otklonom, da je to bio – Velimir Bata Živojinović. Samo što nije on stajao uz Tita. Možda je bolje reći da je Tito stajao uz njega.

Piše Jelena Paligorić

Ako postoji neko ko je bio figura balkanskog mačizma, ali onog ne nužno lošeg, već mangupskog i sirovog u jugoslovenskoj glumi, to je bio Velimir Bata Živojinović, koji nas je sinoć napustio. Njegov opus teško da se može opisati riječima. Ciklus njegovih filmova u Kinoteci, i to ne svih, trajao je više od dva mjeseca. Ne zna se tačan broj filmova koje je snimio, i za svoje karijere bio je i ostao glumac na ovim prostorima koji ubjedljivo vodi po broju snimljenih filmova. Rijetki su oni koji ne mogu da nabroje makar deset.

Podrži eTrafiku

Međutim, Bata nije bio samo narodski glumac. Prije nekoliko mjeseci, internet je zapalio njegov profil na socijalnoj mreži Instagram, naročito jer su svi znali da je gospodin Živojinović već neko vrijeme bio bolestan. Da li se Instagramom oprostio od nas? Možda.

Tek, uz pomoć unuke, Batin Instagram izgleda kao onlajn legat. Ali uopšte nije nevjerovatno što je to baš njemu palo na pamet. Njegov opus i pojava najsličniji su onim holivudskim pojavama. Iako je u pitanju Jugoslavija, slobodno možemo reći da je Bata bio Holivud Jugoslavije. On je bio narodska zvijezda, a briljirao je u filmovima velikih autora – nezaboravna je njegova uloga autsajdera i marginalca u filmu “Povratak” Živojina Žike Pavlovića, ali i u “Neprijatelju” istog reditelja.

U filmu Rajka Grlića “U raljama života” autoironično je ismijao sve momente patrijarhata u jugoslovenskom filmu – a ima ih bezbroj – i vrlo često ih je on sam tumačio. Bata je briljirao kod Aleksandra Saše Petrovića u “Skupljačima perja” i “Tri”, ali i kod Ace Đorđevića u “Otpisanima” sa epizodom četnika u napuštenoj tvrđavi. Bata je bio i glumac Puriše Đorđevića – u “Snu” je stajao pored Ljubiše Samardžića. Iznad svega, Bata je bio glumac Veljka Bulajića, tog Stivena Spilberga bivše Jugoslavije. Iznad svega, Bata je bio Valter, taj stripoliki junak filma Šibe Krvavca, koji će tek biti gledan i tumačen, kao film međaš jedinog jugoslovenskog žanra – partizanskog filma.

On je bio umjetnik iz naroda, čovjek odlučnog stava i vizionarski sanjivog pogleda. Tako i njegov veb-legat ima fotografije na kojima je on pored Lepe Lukić u filmu “I Bog stvori kafansku pevačicu” ali i one pored Jula Brinera iz “Bitke na Neretvi”. On je pored Romi Šnajder, pa pored Mišela Pikolija, rukuje se sa slavnim Milošem Formanom.

Bata je bio i sociološko-politički fenomen. Bio je fenomen jer odolijeva vremenu. On je popularnost sticao u vrijeme velikih bioskopskih filmova, a kasnije televizije. Produžio je karijeru do posljednjeg dana, jer stalno smo govorili o njemu, citirali njegove replike.

Onaj drugi, politički fenomen, vezan je za seriju fotografija sa velikim političarima ovih prostora. Bio je pored Tita. Ili bolje reći, Tito je bio pored njega. Tu su i princ Tomislav, Slobodan Milošević, Ivica Dačić, Boris Tadić, Leka Ranković, Tomislav Nikolić, Čedomir Jovanović… Nije Bati bila strana politika – bavio se njom tokom devedesetih, bio je kasnije – sjetićete se i toga – i kandidat za predsjednika Srbije. Sjetićete se i kako je na pitanje da li će za slogan da uzme neku repliku iz filma, odgovorio kontrapitanjem: “Na šta mislite, na ono Sad ću da vas…”. Bio je čovjek specifičnog duha.

Možda to što su arhivirane tolike slike sa političarima govori o njegovom uticaju i moći. I ako postoji mit da je drugi čovjek Jugoslavije, prvi poslije Josipa Broza Tita bio Goran Bregović, sve je izvjesnije, ako pogledamo sa istorijskim otklonom, da je to bio – Velimir Bata Živojinović.

Onaj drugi politički aspekt Batine karijere može se opisati i time da su se političari smijenjivali, baš kao i njihov uticaj, dok je njegova karijera konstanta, čak i u zrelim godinama. Posljednje stvari snimao je prije nepune tri godine. Šta je za Batu bio Tito, kad je drugovao i snimao sa Orsonom Velsom i Ričardom Bartonom?

Međutim, njega ni na jedan način slava nije ponijela. Isticao je to da nije pio, kao i da je u harmoničnom braku sa suprugom Lulom nekoliko decenija. Tako je Bata Živojinović bio idealan balkanski suprug i najpopularniji glumac, nezaobilazni segment pop kulture. Dočekivali su ga ovacijama svuda, od Pule do Niša, od Beograda do Kine.

Bata je heroj raznim generacijama, mada je njegova popularnost direktno povezana sa prosperitetom zemlje koje više nema. On je bio socijalistički vitez, neimar, hrabar ali i privržen porodici. Tu sliku je uživao zahvaljujući prije svega svojim ulogama, a zatim i svom ponašanju u privatnom životu.

U jednom od brojeva Nedeljnika pisala sam o njegovom Gvozdenu iz filma “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića, kada je ponovo igrao komandanta. Jer Bata je vječni komandant domaćeg filma. Njegovo prisustvo kao da se podrazumijeva, kao da nema antologijskog filma bez Bate. On je bio savršen trio sa Ljubišom Smokijem Samardžićem i Borisom Dvornikom. Priča o njegovom i Dvornikovom prijateljstvu priča je o urušavanju vrijednosti koje su se šezdesetih i sedamdesetih podrazumijevale. Njihov sukob počeo je raspadom zemlje, da bi se na kraju završio pomirenjem preko telefona sa direktnim prenosom na televiziji. Da je snimljen film o njihovom prijateljstvu, sigurno bi bio crna komedija. Dvije perjanice partizanskog filma dozvolile su da ih politika uvuče u svoj uragan.

Zanimljiv je Batin odnos sa pozorištem. Akademiju je upisao tek iz trećeg puta, a nakon nje je igrao u sadašnjem Beogradskom dramskom pozorištu na Crvenom krstu. Međutim, tada je već ozbiljno snimao. I odlučio je da se povuče i daske koje život znače ostavi tadašnjim zvezdama pozorišta na Krstu – Oliveri Marković, Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću, Ljubi Tadiću, Radetu Markoviću.

I sam Živojinović je priznavao da ima djela u njegovom opusu koje ni sam nije pogledao, kao i da ima onih vrlo diskutabilnog kvaliteta. Time je nekako postao još bliži običnom čovjeku, priznavanjem da griješi.

Sigurno je najdiskutabilniji njegov kasni televizijski opus – serije “Srećni ljudi”, “Porodično blago” i “Seljaci” koje su srušile sve postulate ozbiljne televizije svojom ispraznošću, kičom i sadržajem koji vrijeđa one koji su gledali “Kuda idu divlje svinje”, “Otpisane”, “Grlom u jagode”… Iako gledane i beskrajno reprizirane, te su serije, baš kao i muzika tog vremena, odraz opšteg beznađa i urušenja osnovnih estetičkih normi.

Ako bismo morali da poredimo nekog od velikih stranih glumaca, on je po izrazu najsličniji Hemfriju Bogartu. Na prvi pogled, on je mačo figura, ali na drugi, on žene obožava i njihov je vitez. Uvijek zadržava svoje dostojanstvo, čak i u najtežim situacijama.

Lakoću glume, a ona se najbolje ogleda u onom komentaru: on kao da ne glumi, Bata je maltene izmislio. U stopu su ga pratili Pavle Vujisić i Aleksandar Berček. Zajedničko za svu trojicu je što su prevashodno bili glumci filma, a tek poslije drugih medija. Teško da se može izdvojiti njegova najbolja uloga, iako je prva stvar koja padne na pamet – Valter. Bio je podjednako dobar i u glavnim, ali i u epizodnim ulogama. Danas je posljednji put u glavnoj ulozi. Kako će uvijek biti prisutan u našim životima, to je sporedna uloga koju nikada neće napustiti.

 

 

nedeljnik.rs

Napiši komentar