Kada bi imao vlast, povećao bi izdvajanja za kulturu, napravio potpuno novi sistem i u svakom gradu otvorio pozorište, kako bi glumci imali gdje da gostuju. Za pozorište kaže da mu je kuća, a od nedavno je u njoj na funkciji umjetničkog direktora. Poznati banjalučki glumac Aleksandar Stojković Piksi za eTrafiku govori o odgovornostima svoje pozicije, ali i zanimljivim detaljima svoje karijere duge 14 godina.
„Odlaskom Željka Stjepanovića pojavio se jedan vakuum i ja popunjavam tu prazninu dok se ne izabere novi umjetnički direktor. To nije nimalo jednostavan posao i radi se o veoma odgovornom mjestu. Čovjek tome treba baš da se posveti, a ja nemam ni ambiciju ni neku pretjeranu želju i volju da se tim bavim. Nisam siguran ni da li imam i znanje koje bi moglo da zadovolji ono što to mjesto traži. Ja sam trenutno veza između uprave i glumaca, pravljenja rasporeda, reditelja koji dolaze… dok se ne nađe neko rješenje da se popuni to mjesto. Inače je Ministarstvo nadležno i ne dozvoljava da se zapošljavaju ljudi sa strane, to mora da preuzme neko iz kuće. Ja već imam plan predstava, Željko je to pripremio, radi se unaprijed po dvije sezone, sve je gotovo, ja sada to samo sprovodim. Jednostavno, da ne bi nastao neki metež njegovim odlaskom, ja sam tu“, govori nam on.
Možemo li očekivati neke promjene u repertoaru?
Neće biti nikakvih izmjena repertoara, ja na to nemam ni pravo, to je već dogovoreno sa rediteljima. Jedino što sam zamolio jeste da se rad na predstavi „Kandilo u Rozarijumu“ prebaci za oktobar, jer je tehnički neizvodljivo da tu predstavu sada uradimo. Imamo 23-24 predstave na repertoaru, svaki dan se igra, svaki dan su probe neke nove predstave, školska izvođenja… Zato smo napravili kompromis, kako bi se što bolje pripremili. Tekst za tu predstavu pobijedio je na konkursu za najbolji dramski tekst koje organizuje naše pozorište.
Jeste li zadovoljni posjećenošću predstava?
Polovinu predstava igram, a polovinu dođem da gledam, nama je kuća pozorište. I velika i mala scena su prepune, prezadovoljni smo posjećenošću. S obzirom na to koliko Banjaluka ima stanovnika i koji procenat ide u pozorište, nas sa posjetom mnogo izvlače studenti. To su ljudi koji vole predstave i koji su dobronamjerni kada dođu. Mi igramo mjesečno 25 predstava, što je više od Sarajeva i Zenice. Komedije se bolje i brže prodaju, nego neki klasici i ozbiljni dramski tekstovi. Čovjek prosto želi da gleda ono što mu je srcu i duši ugodno, ne želi da izlazi iz pozorišta neraspoložen. Takvo je društvo, građani su željni zabave i nečeg opuštajućeg, jer ih je sam život pritisnuo, još mi treba da ih dočekamo sa nekom teškom dramom…
Već 14 godina ste u Pozorištu, možete li nam uporediti trenutno i stanje koje ste zatekli, šta se promijenilo?
Mijenjalo se svašta. Od zaposlenih, nekoliko renoviranja, prije smo imali manje predstava, bio je manji ansambl. Željko Stjepanović je bio upravnik kada sam došao, a Branko Brđanin umjetnički direktor. Radili smo odlične predstave, neke od njih su i dan danas na repertoaru. Zatim je došao period od nekih godinu dana, kada je nastala mala stagnacija sa posjećenošću. Malo smo oslabili u repertoaru, došlo je do promjene uprave. Zatim je upravnik pozvao za umjetničkog direktora Tihomira Stanića. On je sagledao stanje i došao na ideju da stavi neke velike dramske tekstove domaćih pisaca, a u svakoj od tih predstava da bude po jedan glumac iz Srbije, pošto on tamo radi. Doveo je velike srpske pozorišne zvijezde. To su bili Ceca Bojković, Petar Kralj, Đuza Stoijković i Miša Janketić. To nam je napravio bum na blagajni. Imali smo kvalitetne predstave, pozorište je bilo prepuno. Onda je Ljubo Savanović naslijedio to mjesto i nastavio taj kontinuitet. Tada smo prvi put otišli na Sterijino pozorište u istoriji Narodnog pozorišta. Onda se ponovo promijenila uprava, novi upravnik i Željo je došao za umjetničkog direktora. Nastavili smo taj kontinuitet, s tim da sada radimo mnogo više predstava, mnogo više premijera. Iskren da budem, ja i nisam pobornik toga jer smatram da pretrpavamo repertoar, nemamo kad da odigramo, ali oni žele da se stalno obnavlja repertoar i da dolaze nove predstave, da što više publike može da ih pogleda. To nije nimalo ni jeftino ni lako uraditi, ali nekako uspijevamo. Ovo govorim da biste shvatili koliko je odgovorno mjesto umjetničkog direktora, svi moji prethodnici su zaista znali i umješno to vodili. Ja sam gledao kako to rade i koliko to traži vremena, a samo imam želju da se bavim svojim poslom, njime sam zadovoljan.
Pored pozorišta, imali smo priliku da vas gledamo i na filmu. Šta je lakše raditi, šta je ljepše, a šta ekonomski isplativije?
Do sada sam glumio u 8-9 filmova. Finansijski isplativiji je film, tu glumac bolje prođe. Ne kao nekad, ali i dalje je isplativije od pozorišta. On daje čovjeku na nekoj popularnosti, postaješ prepoznatljiv lik, ali pozorište je korijen, kuća. Pravi glumac mora da bude i pozorišni, to je naše izvorište. Na sceni ste ti, publika, tvoje kolege i nema nazad, nema stop, nema ponoviti kadar. Način na koji se igra je isti, moraju ti vjerovati i oni koji te gledaju na platnu i oni koji sjede u sali. Moraš da ih ubijediš, da iskreno kažeš tu misao koju je napisao pisac. Malo su samo drugačije tehnike rada, ali potpuno isto mora biti. Dobro bi bilo kada bismo imali filmsku industriju pa da se svi tu oprobamo, ali je to umrlo i prije nego što je prohodalo, kao i sve u ovoj zemlji što se tiče kulture. Zasad se svodi na to da ponekad dobijemo poziv iz Srbije, ali to su uglavnom neke manje uloge, ili serije koje se snimaju u Sarajevu. Opet kažem, pozorište je kuća, tu se najudobnije osjećamo. Ja sam snimao neke filmove na snijegu, smrzavao se, a onda se sjetim kako nam bude lijepo u našem salonu, dok čekamo da nas pozovu…
Uvijek govorite da Vam je uzor Petar Kralj, a da biste voljeli biti uvjerljivi kao Pavle Vujisić. Koji još glumci su ostavili utisak na Vas?
Slobodan Perović, Slobodan Aligrudić, profesor Pera me učio zanatu, on je baš uzor. Paja Vujisić je nešto što… tu istinitost imati na sceni, to je san svakog glumca. Iz regiona tu je Fabijan Šovagović, kome sve živo vjerujete kada ga gledate na sceni, nijednog trenutka nemate sumnje da to nije taj čovjek. Svaki od njih je ličnost u svakom pogledu. Zatim tu je Mrgud Radovanović, od mlađih mislim da je Nebojša Glogovac jedan od vodećih srpskih pozorišnih glumaca te srednje generacije. Sa nekoliko njih sam snimao filmove, svi oni su profesionalci i veliki drugari. Što se tiče glumica, mi imamo našu Nikolinu koja je u rangu svih glumica u regionu, može sa svima da igra rame uz rame. Zatim tu su Slađana, Anja… Imamo ansambl da se ne brinemo.
Da li postoji jasna granica gdje prestajete Vi, a počinje Vaš lik?
Jednom sam u Ateljeu slučajno slušao kad je Bata Stojković, kada ga je novinarka pitala kako izlazi iz svojih likova, rekao „Otvorim vrata i izađem“. Jednostavno pokušaš da misliš kao taj lik. Pisac ti je napisao sve njeove misli, replike, šta on radi, šta govori i kome, koga mrzi, na koja vrata ulazi… Onda ti malo reditelj pomogne, malo drugari i samo kreneš da razmišljaš kao taj lik. Uvijek si to ti. Ako pobjegneš iz sebe i kreneš da nešto glumataš, to je već laž. Svi moraju da ti povjeruju da si ti taj. Uvijek si to ti, to je ono što je mene moj profesor učio kako se to radi.
Čija djela najradije igrate?
Nušić i Kovačević su mi najomiljeniji naši dramski pisci. Sad čitam Ibsena, treba da radimo Noru ili Lutkinu kuću. Zaista to je genijalan klasik. Zatim, Aca Popović, koji nije lak za igranje i veliki je izazov i za glumca i za reditelja. Ovim poslom se bavim zato što sam odrastao na knjigama mog komšije sa Grmeča Branka Ćopića. Igramo jedan njegov komad “Odumiranje međeda”. Kad god ne znam šta bih malo se vratim njemu. Ćopiću, Andriću…
Uloge u kojima ste se najbolje pronašli?
Za ovih 14 godina sam imao 50 i nešto premijera, što u Narodnom pozorištu, što Pozorište Prijedor, što u Srbiji. Ima predstava koje su čitave bile dobre pa su mi uloge legle. Ima i nekih uloga koje kad pogledam na oglasnoj tabli pomislim „pa kud to da igram“ ali odradiš, to ti je zanimanje. Ako pljuješ to što igraš i stvoriš averziju prema tome, nećeš napraviti kako valja. Moraš da voliš to da igraš. Ima nekih predstava koje su mi ostale u dragom sjećanju, i rad na njima i igranje. „Porodične priče“ su jedna od tih predstava, kao i “Srpska drama“. Svaki put kad dolazimo na predstavu zezamo se i pitamo je li otkazana, pa govorimo kako nas mrzi da igramo, ali čim izađeš na scenu… Ma gdje mrziš, jedva čekaš da vidiš na tabli da se igra tvoja predstava!
Blamovi na sceni?
Već na diplomskoj predstavi su mi kolege sa klase napravile zvrčku. Radili smo „Kamen za pod glavu“, igrao sam glavu porodice i bila je jedna scena kada mi moja žena pere noge u nekom ogromnom lavoru. Na maloj sceni Ateljea je bila ta naša premijera. Ovi dripci sa klase su u vodu istresli punu kesu leda. Sjedim okrenut leđima i govorim tekst, a ona ide i nosi lavor. Ja čujem da nešto zvecka i kad mi je noge spustila… Ja ih vadim, a ona vraća, trlja ih onim ledom, ukočile su se. Odmah poslije predstave sam išao da se žalim i kukam profesoru. Kaže on „ti si dobro prošao, mi smo Đuzi zakucali papuče za patos“.
U „Porodičnim pričama“ se djeca igraju odraslih i sva scenografija je neka razrušena zgrada. Čaša iz koje pijemo je ogroman čep od parfema. Ima scena kada ja iz toga eksiram neku rakiju, odnosno vodu, a oni mi naspu pravu rakiju. Ljubi smo umjesto vode sipali votku. Publika to ništa ne primijeti. Desi se nekad neki kuršuz. U „Revizoru“ nam je pao dio dekora, mi ga uhvatili i vratili, odigrali, a ljudi ništa nisu primijetili. To je nama izgledalo kao propast. Ne možete vjerovati koliko ljudi u sali nekada ne primijete stvari. Nina je jednom pala u nesvijest i svi su mislili da to tako treba. Njoj pozli kada vidi svoju krv, a posjekla je prst i pala. Nosili smo je kao lutku i govorili njen tekst njenim rukama. Iznijeli je vani, odigrali predstavu do kraja bez nje i niko nije primijetio. Mislili su da tako treba jer je srela brata za kog je mislila da je nestao u brodolomu. Bitno je da publika ne primijeti.
Koristite li glumu van scene?
Ne koristim. Znaju ljudi često reći da mi ništa ne vjeruju, nekad me to nervira a nekad me baš briga. Ljudi to prepoznaju. Recimo, ja krenem nešto da se zezam a oni odmah „vidi ga što glumi“. Kad za glumca možete reći da li glumi ili ne znači da ne radi dobro svoj posao.
Uloga u filmu „Neprijatelj“ donijela vam je nagradu, ali i ostavila gorak ukus u ustima jer ste u Nišu proglašeni najboljim stranim glumcem. Je li gorak ukus prošao?
To je bilo prije dvije godine, ali mi je bilo malo sumanuto, čuj ja stranac… Tika Stanić me je nagovarao da kažem „danke“ kada uzmem nagradu. Ma to je politika.
Film „Sveti Georgije ubiva aždahu“ zahtijevao je da idete na časove jahanja. Jeste li morali raditi nešto slično i za ostale uloge?
Nisam. Od 8-9 filmova koje sam igrao samo dva nisu vezana za rat. Jedan koji sam snimao u Poljskoj, uzrok nastanka filma jeste rat, ali nije ratna tematika, kako i „32. decembar“. Za sve ostale filmove sam bio u uniformi, a tu nažalost imam dovoljno iskustva pa nisam morao ići na pripreme. Za „Neprijatelja“ nisam morao ići ni na šta. Inače na Akademiji treba da se uči jahanje, plivanje, mačevanje i skijanje, ali sam ja završio privatnu pa nismo to imali. Išao sam mjesec dana na obuku, ali to u filmu na kraju nije ni trebalo, snimali smo to nekih sat vremena. Bitnije je da se čovjek pripremi psihički, kada vidiš sa kim sve snimaš, velika je to odgovornost, film je skup pa treba sad da dođeš tamo i da te reditelj vraća sto puta… Za Montevideo sam na snimanje otišao dan nakon poziva, a tamo sto glumaca i statista, kulise…
Koliko je bitno druženje glumaca nakon probe?
To je nešto najbitnije. Pozorište ako nema dobar bife onda nema ni pozorišta, propala stvar. Prije i poslije proba se sjedi, uz neko piće priča o probi. Mi gdje god da smo samo pričamo o pozorištu. Mnogi to ne razumiju, ali to je naš život. Odnose koje uspostavimo tu u nekoj našoj zezi za šankom lako prenosimo na scenu. Moraš biti dobar prijatelj sa kolegama, pozorište je kolektiv. Bez zajedništva nema ništa, nisi ti sam na sceni. Atelje dok je imao bife bio je neprikosnoven u bivšoj Jugoslaviji. Sad se tu niko ni sa kim ne druži, poslije probe svi bježe kući, žure na tezge, snimaju reklame…
Jeste li nekada bili u svađi sa kolegom, a ipak bez problema izvodili predstave?
Dešava se, ali ne svađamo se mi zbog tuđe žene ili tako nečega već zbog probe. To su kreativne svađe. Zakrvimo i onda je to gotovo za 2-3 dana, pomirimo se. Ko gleda sa strane rekao bi da nismo normalni oko čega se svađamo, pa šta gdje stoji ta vaza? Kreativan posao to nosi sa sobom.
Je li vam se dešavalo da se zasitite glume i poželite je ostaviti?
Nije, kratko sam ja u ovome. Za jedan glumački staž 14 godina je tek početak. Još uvijek se radujem i ulogama i kada me neko za nešto pozove. Kada smo radili „Sedam i po“ pa sa Buletom se nešto zezamo, Marinko Madžgaj nešto trči iza kulisa a on poreda stolice, vrat da polomi. Kažemo mu „Bule, šta radiš to, mator si a najneozbiljniji“, on će „ja se ovim bavim od sedme godine, znaš li koliko je to“. Tako da sam ja još zelen.
eTrafika.net – Vanja Stokić
