fbpx

Fašizam nije pobijeđen već je samo mutirao, a antiratne vožnje kroz grad pogodne su za bilo koje vrijeme. Dok revolucija donosi sve i svašta, ljudska samosvijest prosijava u nekim generacijama.

Kazao nam je to Zoran Kostić Cane, frontmen grupe Partibrejkers, koji 08. maja nastupaju u Banjaluci na koncertu povodom Dana pobjede nad fašizmom.

Devedesetih ste sa još nekoliko muzičara, između ostalih i Milanom Mladenovićem, na kamionu kroz grad pjevali “mir, brate, mir” kao antiratni napor, svojevrsno buđenje mase. Ima li danas neko ima hrabrosti da radi nešto slično, postoji li potreba da se masa budi?

Foto baza

Uvijek je velika frka i ljudi su uplašeni za svoj život, neće da rizikuju. Misle da mogu i to malo da izgube. Uvijek postoji potreba za tim, naravno prilagođena vremenu. Vožnja kamionom, svirajući i odašiljući poruke, nije loša za bilo koje vrijeme.

Koncert koji predstoji u Banjaluci je povodom Dana pobjede nad fašizmom. Da li je fašizam još 1945. godine stvarno pobijeđen ili je pak vaskrsao u nekom novom obliku?

Nije pobijeđen iz prostog razloga, svaka ljudska priroda je podložna oštrim, tupim ili bilo kakvim “geometrijskim” birokratskim mjerama. Fašizam nije pobijeđen, samo je mutirao, jer kao što znamo, ljudi su još tad napravili karijere u zemljama u koje su pobjegli. Uzmimo primjer, Von Braun, tvorac V1 i V2 raketa koje su padale po savezničkim gradovima, poslije rata je bio jedan od ključnih ljudi NASA programa. Ljudi uvijek hoće da potčine druge, a ovaj novi svijetski poredak je samo birokratski pristup tome. Izmijeriti, podrediti, unerediti. Sve je to pitanje slobode i ljudske samosvijesti. Ona nekad ne postoji, a u nekim vremenima prosto eksplodira. Ne mislim na revoluciju, jer to je mutna voda koja svašta nosi i svašta pravi. Ljudska samosvijest prosija u nekim generacijama.

Nakon više od 30 godina na sceni, možete reći da ste prošli sito i rešeto. Da li je danas lakše muzičarima da se probiju, nego u vrijeme kada ste vi počinjali?

Kategorije su im jasno određene. Neko da bi uspio u nekom stilu mora da ima tri pirsinga na lijevoj strani i pet tetovaža na desnoj strani. Jako je određeno, ta nemilosrdna industrija napravila je svoja pravila. Da bi neko bio svoj, poseban, mora da bude nadahnut, da bude rođen za to. Mi nismo imali pravila, pratili smo nešto što nas je zvalo. Mladost je bila kao naša surf daska na koju smo se vraćali kada padnemo. Teže je zbog te kategorizacije muzike i svega, još im se natura pjevanje na engleskom.

Smatrate li da se vaša muzika, uopšte energija na sceni, promijenila od početka pa do sada?

Smatram da se nismo promijenili, ali sve dolazi sa godinama. I u svojim pedesetim smo i dalje energični, držimo se nekog postulata iz mladosti, da budemo što iskreniji, jači, nedvosmisleniji.

Poznati ste po provociranju publike, koja se mazohistički vraća po još. Jeste li  nekad imali problema sa fanovima zbog provokacija? 

Problema sa fanovima nema, ali postoje ljudi koji zaborave da su tu u kolektivu, kao jedinke, individue, da budu u svečanosti, a ne da je privatizuju svojim glupostima. Svirajući za jednog, sviram svima. A svirajući za sve, sviram za jednog.

Šta je rokenrol bez stalne borbe protiv nekoga? Protiv koga se sada boriti?

Boriti se protiv sebe, da nas matica ne odvede iz sopstvenog života. Borba je da se zadrži svoj život, da se nađu ljudi koji isto misle, koji isto osjećaju. Nama je drago kada vidimo da naša muzika i dalje ima smisao svog postojanja, nailazi na mlade koji hoće da razmišljaju, koji hoće da budu u jednoj harmoniji sa nama. Nismo okrenuti masovnoj proizvodnji, ne recikliramo sami sebe. Šaljemo publici unikatne pjesme, koje su namijenjene upravo njima. Pustiš pjesmu i ona živi svoj život u masi.

Bora Đorđević je mogao biti pekar, lekar, apotekar, bilo šta, da nije muzičar. Šta je Cane mogao biti da nije muzike?

Stvarno nemam pojma šta bih mogao da budem. Zahvaljujem se Bogu na tome što jesam, pogotovo kad vidim mlade kako se probijaju, kako im je teško, koliko moraju da se trude, u jako skučenom prostoru. Hvala Bogu na ovom daru pisanja pjesama, obraćanja ljudima. Imati rokenrol bend znači da možeš da kažeš šta te zanima, šta želiš, šta dobijaš, a šta ne. Čovjek je jedinka, ako se obraća nekome, mora da pazi da ga neko ne vidi.

eTrafika.net – Nikola Zgonjanin

Napiši komentar