fbpx

Roman Damira Pervanovića (28) iz Brčkog “Mjesec je svjedok” već šest godina čeka na obavljivanje. Razlog je – nedostatak finansija. Pored pisanja, Damir se trenutno pronalazi u učenju engleskog i njemačkog jezika u Lajpcigu, gdje volontira u sklopu EVS programa. Svoja iskustva prenosi mladima preko Facebook stranice “365 dana- priče iz vana“. 

Koja je tematika Vašeg prvog romana, s obzirom da ste ga napisali sa samo 13 godina? Šta bi čitaoce zainteresovalo u njemu?

Mašta koju sam tada imao je smjestila priču u vrijeme kraljeva, vitezova i čarolija. Priča se toliko razvila da sam je zamislio u pet nastavaka. Međutim, iz meni nepoznatih razloga, priča se zaustavila nakon prve knjige. Ja sam uzeo pauzu i u međuvremenu promijenio žanr pisanja.

Knjiga koju želim objaviti, “Mjesec je svjedok” je klasifikovana u ljubavni žanr romana. Radnja romana je smještena kraj Brčkog u bliskoj prošlosti. Glavna junakinja je djevojka po imenu Selena koja pati od agorafobije (strah od ljudi) koja njen život komplikuje. Pored toga, Selenin otac skriva od nje nešto što on naziva “prokletstvom” koje direktno ugrožava Selenin život i vezan je za generacije žena koje su iza Selene. S druge strane, glavni junak je Adrijan koji ima ambicije da napusti malo mjesto, ali je svezan spletom okolnosti koje ga drže u tom mjestu. Njihova priča se dalje isprepliće na zanimljiv način sa nepredvidivim završetkom.

Ono što je meni bitno  jeste moj stil pisanja. Ja ga često opisujem poput toka rijeke. Jako mi je bitno da postoji kontinuitet rečenica i da se sve to povezuje u skladnu cijelinu koja čitaocu stvara sliku u glavi dok čita moju priču. Ja sam jako samokritičan i ukoliko prilikom čitanja postoji nešto što sprječava vodu da teče, po meni to ne valja i ja to ispravljam.

Na čemu trenutno radite?

Trenutno radim na novoj knjizi. Iako je još uvijek rano pričati o tome, jer se ideja lagano slaže u mojoj glavi, moram priznati da će knjiga biti nešto drugačije od svih dosadašnjih priča na kojima sam radio. Trudim se donijeti priču koja će kvalitetom zadovoljiti prvo moje kriterijume, tek tada mogu biti siguran da će i čitaoci biti zadovoljni.  Žanr koji je zastupljen u knjizi je totalno suprotan od knjige “Mjesec je svjedok”. Naime, radi se o priči sa elementima horora i vjerujem da će biti napeta. Ono što mene posebno raduje je činjenica da mogu napisati priču, a da je ona nekad do samog kraja neizvjesna.

Dobili ste dobre kritike na roman, da li ste slali rukopis na neke konkurse ili takmičenja?

Za roman “Mjesec je svjedok” sam dobio recenziju od gospodina Žarka Milenića, brčanskog pisca i predsjednika “Udruženja ljubitelja umjetnosti Brčko”. Pored njega, pozitivne kritike sam dobio i od gospodina Šime Ešića, tuzlanskog pisca koji je rekao da roman pruža mnogo više nego što je on očekivao, s obzirom da je to moj prvenac. Takođe sam dobio i pohvale od drugih ljudi koji su pročitali moj rukopis. Sve te kritike su mi dale snagu i volju da krenem korak po korak ka cilju da objavim svoj prvi roman.

Jeste li ga mijenjali ili dopunjavali tokom ovih šest godina?

Roman je napisan 2009. godine, za vrijeme mog boravka u Sarajevu. Međutim, ja ga nisam pokušavao objaviti tada jer moje ambicije nikada nisu išle u tom smjeru. Volio sam pisati, ali to su uvijek bile priče za mene i uži krug mojih prijatelja, koji su voljeli moj stil pisanja i moju maštu. Prije nekoliko godina je roman dospio u ruke moje prijateljice Ive Volarić. Ona me je navela na razmišljanje o mogućnostima da svoje radove predstavljam široj javnosti. I tako sam odlučio da želim krenuti u tom pravcu, želim pronaći svoje mjesto pod književnim nebom. I naravno, idemo ka tom cilju.

Pročitao sam ga nekoliko puta. Prvi put sam našao dijelove koje sam planirao izmijeniti, ali mi je onda neko rekao da to ne radim, jer je originalna verzija najčešće i najbolja. Kao što sam već rekao, ja sam jako samokritičan i vjerujem da bi uvijek mogao naći dio koji bih izmijenio, ali vjerujem da je roman i  u sadašnjoj verziji kvalitetan i da će naći svoje mjesto kod čitalaca ovog žanra.

Kažu da su blogovi, a i internet uopšte, uopšte poprište nove književnosti. Slažete li se?

Činjenica je da nova, modernija vremena donose i nove stvari. S tim se moram složiti, htio ja to ili ne. Ono što je u mojoj moći jeste napraviti izbor da li želim čitati knjigu na klasičan način ili je čitati u obliku tzv. e-knjige. Moj izbor će uvijek biti knjiga, sa specifičnim mirisom listova i dokle god je u mojoj moči ja ću čitati takve knjige, a bježati od e-knjiga. Naravno, to ne znači da moj roman neće dobiti svoju e-verziju. Ne bježim od modernih metoda, a na čitaocima je izbor koju verziju bi radije čitali.

U Lajpcigu je nemoguće doći do knjiga na našem jeziku. Jedina opcija su mi knjige na engleskom i njemačkom jeziku. Nedavno sam dobio od prijatelja tri knjige u PDF formatu. U pitanju su knjige koje sam jako želio pročitati prije nego pogledam film, jer je to moj stil. Prvo knjiga, a onda film, pa onda radim poređenja i analize jednog i drugog. Pored silne želje da pročitam knjige što prije, ja nisam popustio e-knjizi. Zadnji moj dolazak u Bosnu i Hercegovinu sam iskoristio da kupim knjige i da u njima uživam na stari način.

Šta biste poručili mladim piscima koji možda i imaju ideju, inspiraciju, ali im nedostaje neki podstrek za početak?

Nažalost, situacija u Bosni i Hercegovini nije sjajna za bilo koji vid umjetnosti.  Današnje vrijednosti su totalno iskrivljenje, a medijski prostor zauzimaju osobe koje nikako ne bi trebale biti uzor mladima. Kao mlad čovjek se pitam gdje je krenulo krivo kada se u zemlji u kojoj je život borba, veća pažnja posvećuje osobama koje ne znaju ni koliko abeceda ima slova od osoba koje istinski imaju talenat i imaju šta ponuditi javnosti.

Vjera u sebe i strpljenje je ključ uspjeha. Od svojih snova nikada ne trebate odustajati. Koliko radite i koliko se trudite toliko možete i očekivati. Puno toga bih imao za reći mladim ljudima, jer za bilo kakav uspjeh moramo dati puno od sebe, a ne očekivati da nam se vrati u istom omjeru.

Iza sebe imate i film koji je koštao čitavih 1,5 KM i osvojio je drugu nagradu na festvalu u Bihaću. On Vas je nekako uveo u svijet aktivizma i omladinskih organizacija. Šta se dešavalo u međuvremenu?

Prije ljubavi ka književnosti, gajio sam veliku ljubav prema filmu i filmskoj umjetnosti. Sebe sam vidio u glumačkim vodama i čak sam se okušao kao glumac u svom filmu, ali i manjoj ulozi u predstavi koju sam radio kroz jedan projekat preko PRONI Centra za omladinski razvoj. Sve moje priče su u početku bile u vidu knjige snimanja, jer sam maštao da se bavim time. Međutim, kako sam sazrijevao tako se i moja ljubav prema filmu više kristalizovala u ljubav ka pisanju. U svakom slučaju, u obje varijante sam pisao.

Film “Tamna strana djetinjstva” je prikazan na OFF Festivalu u Bihaću i osvojio je drugo mjesto. Budžet za film nikad nije postojao, postojala je dobra volja moje glumačke ekipe i vjera da možemo nešto napraviti. I na kraju smo za 1,5 KM ostvarili rezultat koji nam je puno značio. Nakon toga, pokušao sam snimiti još jedan film, međutim nije išlo.

Još uvijek postoji ljubav ka filmu, ali je daleko manja u odnosu prema ljubavi ka pisanju i oživljavanju priča i likova iz mojih romana.

Kakva iskustva nam donosite iz Lajpciga?

Moj Erasmus+ program još uvijek traje. Što se tiče toga, moram reći da je to jedno iskustvo koje ću pamtiti. Prije svega iz razloga što vas to promijeni, ojača i učini još više nezavisnim, ako niste bili prije toga. Moram napomenuti da je moje iskustvo u NVO sektoru bogato, tako da ne mogu reći da sam naučio neke nove metode rada s mladima, koje mogu primijeniti dalje u budućnosti, ali sam naučio njemački jezik, što je i bio moj cilj odlaska u Lajpcig. Zatim, usavršio sam engleski. Zašto kažem da svi mladi trebaju koristiti pogodnosti  Erasmus+ programa? Prosto iz razloga što ćete se vratiti bogatiji za iskustvo, ali i znanjem jezika koje vam niko ne može osporiti. Ja to smatram prilikom da postanem konkurentniji na tržištu rada.

Dio iz poglavlja “San o Anabeli”:

Emilijan uđe u sobu i sjede na krevet. Na stoliću do kreveta je bila Anabelina slika, koja ga je uvijek podsjećala na njegovu prelijepu ženu. Ponekad se činilo da se Emilijan svega sjeća, svakog detalja koji je doživio s njom. Iako je prošlo sedamnaest godina tako je bilo. Sjećao se svega, od trenutka kada ju je upoznao, do trenutka kada ju je stavio u škrinju, blijedu i hladnu. Bacio je pogled na sliku i blago se osmjehnu. Imao je osjećaj kao da je Anabela kraj njega. Skoro pa je mogao osjetiti njen omiljeni parfem.

– Još jedna noć bez tebe- povika Emilijan bolnim glasom.- Još uvijek ne mogu da se naviknem da te nema.-

Legao je u krevet i okrenuo se prema slici.

– Da… ni sedamnaest godina nije bilo dovoljno da te zaboravim, ne boj se. Nisi mi bez veze govorila da se srce samo jednom da- povika Emilijan i osmjehnu se.- Samo jednom i nikad više. Još uvijek pripada tebi. Znaš, volio bi te sanjati. Sjećam se tvog lika dobro, sjećam se tvoje mekane kose pod mojim rukama, drhtaja tvog tijela, tvog mirisa… svega. Ali eto želio bih još jednom da te dodirnem, da te zagrlim. Valjda poslije sedamnaest godina to zaslužujem- očajno će Emilijan.

Imao je zaista neodoljivu želju, koja je na kraju krajeva bila preskromna za čovjeka koji voli tolike godine, koji je vjeran tolike godine.

– Kažu da san traje pet sekundi- nastavi Emlijan umiljatim glasom, prepunim bola i žudnje.- Molim te Bože, daj mi pet sekundi. Samo tih pet sekundi tebi beznačajnih, a meni toliko važnih.

Sklopio je oči s nadom da će mu Bog ispuniti želju, da će sanjati svoju ženu, onako kako je pamti. Utonuo je u san… san koji je toliko priželjkivao.

eTrafika.net – Nikola Zgonjanin, foto – Beny Photography

Napiši komentar