fbpx

Nenametljiv, nezavidan, nimalo pretenciozan, a stvaralac. Pored njega, konkurencija je strana riječ. On je svoj. Jedino što treba je ta čudesnu sprava koja se zove fotoaparat i njegovi točkovi će ga odvesti na kraj svijeta. Na nogama spor, a neuhvatljiv…

Njegova priča je velika i jedinstvena, jer je Željko Budimir Keko odlučio da bude takva. On stvara kroz bavljenje fotografijom, a njenim “rađanjem” naljepše i najsigurnije “korača”.

“Nemam pojma kako da krenem, fotografija u mom životu – jednostavno sve. Trenutno sam u fazi kada sve oko sebe vidim kroz fotografiju. Uvijek je neka fotografija pred mojim očima. Kamera je uvijek uz mene. To me ispunjava. Često kada napravim neku dobru fotku, zna se dogoditi da je posmatram i po sat vremena. Popravi mi dan”, nesiguran u riječi kojima će započeti razgovor, ali siguran u svoje osjećaje, govori nam Željko Budimir, u Trebinju poznatiji kao Keko.

Foto baza

“Ne želim biti sjena”

Riječ je o Trebinjcu koji je nedavnom izložbom fotografija “Kratke priče” održanom u trebinjskom “Klubu prijatelja umjetnosti” pokazao talenat i nesalomivu ambiciju koje leže u njemu. Da izložba odiše talentom je nesumnjivo, ali otkud na fotografijama ovo drugo…

Željko Budimir Keko je nepokretan veliki dio svog života, što ga nije spriječilo da obiđe pola svijeta i donese nam fotografije koje su u tim obilascima nastajale.

“Posljednja izložba ‘Kratke priče’ nosi takav naziv jer je u pitanju dvadeset fotografija kategorisanih u kratke priče od po dvije do tri fotografije. Priče su razne, od pogleda, momenata iz stvarnog života, portreta, do mojih ličnih sjenki. Fotografije su nastale od Miamia, Geteborga, Vela Luke, pa do Hercegovine”, objašnjava nam Keko nedavno održanu samostalnu izložbu, gdje je akcenat bio na autoportretu koji se zove “Ne želim biti sjena”.

Ova fotografija mu je pomogla da siđe niz stepenice, niz koje se, kako kaže, u realnosti nije mogao spustiti.

“‘Ne želim biti sjena’ je fotografija nastala sasvim slučajno. Taj dan, dok sam htio da uhvatim jedan dio stvarnosti, uhvatio sam jedan dio realnosti”, vedro i kroz smijeh govori Keko, pa nastavlja: “Nisam mogao dalje, došao sam do nekih stepenica gdje sam želio fotografisati nešto sasvim treće, i u tom momentu sam primijetio svoju sjenku na stepenicama. Naravno, kameru sam usmjerio u tom pravcu i tako je nastala ta fotografija. Iako ja nisam bio u mogućnosti da siđem niz te stepenice, moja sjenka je to uradila.. Naziv fotografije sam znao isti momenat. Čak je i jedan jako lijep projekat koji se bavi problematikom osoba sa invaliditetom, na moju veliku čast, nazvan po toj fotografiji…”

S obzirom na pozitivnost i vedrinu Kekovog duha, slobodno smo mogli pričati i o tome koliko mu je invaliditet odmogao u stvaranju fotografija, kao i o društvenim i životnim barijerama uslovljenim ovom poteškoćom.

“Što se tiče veze između invaliditeta i moje fotografije, nije mi puno ni odmogao, ni pomogao. Ima situacija kad bih volio da nešto fotografisem, a nisam u mogućnosti prići dobroj lokaciji, tada mi bude malo bezveze, al to nadokndim na nekom drugom mjestu. Na primjer, kad napravim neku dobru fotku, moje kolege Holanđani mi znaju u šali reći kako imam prednost u odnosu na njih, jer se nalazim u međuprostoru”, šaljivo priča Keko i dodaje da ta njegova prednost često bude predmet zbijanja šala u društvu, pogotovo ako fotografiše lijepe žene.

Život – Više od prepreka

Keko ne priznaje prepreke. Život je za njega nešto mnogo više od prepreka.

“Mislim da nemam velikih barijera i prepreka u svom životu. Stvari koje su stvarnost, treba prihvatiti i život je odmah lakši. Ukoliko se barijere pojave, a pojave se, nađe se neki način da se prevaziđu ili barem ublaže. Tako da, život treba živjeti”, kroz osmijeh poručuje naš sagovornik.

Njegovo bavljenje fotografijim nije puka slučajnost. Ljubav je nosio oduvijek, ali Keko je sve prepustio vremenu i danu kada ća nabaviti adekvatnu opremu i uspostaviti kontakte, te ljubav pretočiti u djela.

Za svoje fotografije kaže da su jednostavne, bez “velikih razmišljanja”, a njihova poruka je da ljudi uživaju u trenutku koji je na njima zabilježen.

“To su sve momenti iz stvarnog života, sa ulice. Nema tu nekih velikih razmišjanja, skoro sve fotografije su nastale spontano i sasvim slučajno”, objašnjava Željko Budimir Keko i dodaje da su tematike njegovih umjeća razne, ali ipak mu najviše “leže” portreti.

Za njega, konkurencija je ujedno poželjna i strana. Poželjna – jer ga raduje veliki broj talenata u Trebinju, strana – jer voli čak da uči od drugih.

“Konkurencija u ovom poslu je zdrava i poželjna. Nema tu nekih pretjeranih tenzija, jednostavno pokažeš šta znaš i čime se baviš. Dobar savjet od starijeg i iskusnijeg kolege uvijek je dobrodošao. Moram ti reći da sam iznenađen koliko mladih i dobrih fotografa ima, svaka čast”, bez trunke zavidnosti priča Željko Budimir Keko.

“Kratke priče” je Kekova treća samostalna izložba, a druga u Trebinju. Trenutno ne razmišljla ekonomskoj strani ovog posla, jer, kako kaže, ljubav je jaka, a i još uvijek uči da radi na kvalitetu fotografije.

“Imao sam ukupno tri samostalne izložbe, dvije u Trebinju i prije pola godine u Švedskoj (Geteborg). Učestvovao sam na nekoliko klubskih izložbi, a na posljednjoj sam osvojio prvu nagradu za kolekciju fotografija pod nazivom ‘Quatro fumare’. Četri moje fotografije su bile izložene u Miamiu u Miami Dade County Auditorium u sklopu jednog performansa”, govori Željko Budimir Keko i na kraju ovog razgovora pominje naredne izložbe u Dubovniku, Veloj Luci, a možda i Sarajevu.

Da su Keku najdraži portreti, možete vidjeti po fotografijama koje nam je poslao, naravno, dok je bio u putu, a i ovoj priči je trebalo prilično vremena da nastane, jer neke ptice uvijek su u letu…

eTrafika.net – Vedrana Džudža

Napiši komentar