fbpx

Kada je tehnika na vrhuncu svojih tehnoloških dostignuća, postavlja se pitanje kome treba tradicionalna kultura i njene institucije?

Kada se prije nešto više od šezdeset godina pojavila televizija, pozorište je uvidjelo mogućnost za sopstveni razvoj i nastanak jednog novog žanra – televizijske drame. Tada su TV drame bile veoma uspješno prikazivane na televiziji, iako to nije štetilo posjećenosti pozorišta. Nekada je bila aktuelna bus bibliotekakoja je svake sedmice dovozila knjige u najudaljenija mjesta gdje je i marginalizovano stanovništvo bilo u mogućnosti da ih čita.

Ipak, pozorište i biblioteke su danas izgubile na popularizaciji. Danas nije potrebno ni izaći iz kuće da biste uzeli knjigu na čitanje niti trebate čekati neki autobus da vam ih donese – sve je dostupno i transparetno. Možda čak i previše, jer danas na internetu možete naći nečije bilješke, “osakaćena djela”, bezbroj sajtova i web stranica koje vam pružaju paletu citata sa pogrešno potpisanim autorima.

Foto baza

Bitno je samo djelovati načitano, pametno i IN!

Sproveli smo istraživanje o kulturi i kulturnoj sceni BiH, a rezultati koje smo dobili su poražavajući. Većina ispitanika je odgovorila da čitaju literaturu koju moraju, da veoma rijetko odlaze na pozorišne predstave, biblioteke posjećuju jedino studenti književnosti, koji to ne bi radili da ne moraju.

Kriterijumi kojima se vode da bi izabrali pozorišnu predstavu ili pak knjigu su zanimljivi platati za promovisanje i objave u medijima. Tek na posljednjem mjestu se nalazi mišljenje kritičara.

Zbog svega gore navedenog, zaključujemo da biti kritičar danas nije nimalo atraktivno. Nekada su oni donosili sud koje će djelo biti štampano, a koje će se nalaziti u školskim udžbenicima. Kulturna scena Bosne i Hercegovine, kako navodi kritičarka doc. dr Edisa Gazetić, nije nimalo na zavidnom stupnju.

“U očajnoj situaciji se nalazimo, s obzirom na to da neke parametre vrijednosti ne postavljaju kulturne, a niti bilo koje druge institucije kojima je svrha kulturna (i svaka druga) progresivnost, a ne sveopšti konzervativizam i primitivizam“, kazala je ona.

Ipak, kulturne institucije navode da je svemu tome kriva teška situacija u Bosni i Hercegovini i veoma mali budžet koji se za njih izdvaja. Iako je budžet za kulturu jednog kantona Federacije Bosne i Hercegovine iznosio oko 400 hiljada KM, nije ni čudo što su nam pozorišta, biblioteke i muzeji prazni jer to nije dovoljno za njihove aktivnosti. Ove godine Federacija BiH i Republika Srpska na kulturu planiraju potrošiti po 1.300.000 KM.

Kada smo vršili istraživanje, saznali smo da se većina ispitanika vodi mišljenjem medija ili zanimljivostima plakata, a stav kritičarke Edise o tome je slijedeći:

“U današnjoj bh stvarnosti ne vjerujem da postoji kolektivna svijest spram kulturne zaostalosti, uostalom ona je i produkt površnosti i odustvovanja kritičkog promišljanja spram nekih dominantnih obrazaca. Mislim da su u tom pogledu stvari više prepuštene pojedinačnim projektima.”

Bosansko narodno pozorište

Demokratija nam je donijela štampanje knjiga koje nemaju neku vrijednost, pa je dovoljno imati novca za izdavanje knjige kako bi neko postao pisac. Iz razgovora sa Edisom saznali smo da ne postoje kriterijumi pomoću kojih jedno djelo biva vrijednije od drugog. Ono što je njoj kao kritičarki bitno i što smatra da jedno djelo čini vrijednim pažnje jeste:

“Vjerujem da se književno djelo koje u sebi nema kritički potencijal spram vladajućih ideologija u bh društvenoj stvarnosti ne može smatrati vrijednim”, navodi ona, te dodaje da žene u kulturi nisu marginalizovane.

“To ne zavisi od definisanja kulture, pa i mnogi drugi projekti su u svom začetku mogli imati pozitivne implikacije, no stvari su mogle otići i u smjeru isključivanja, ubijanja i sl. Ženska angažovanost u društvu, pa i u regionu, nije ista kao i sedamdesetih godina, naprimjer, a to danas zavisi isključivo od zainteresovanosti tržišta za njihov rad. Ne vjerujem da neka iznimno dobra umjetnica, književnica neće moći objaviti svoje djelo samo zato što je ženskoga roda, to više zavisi od vrijednosti djela koje stvara. Naravno, to ne znači da se svakodnevno ne susrećemo sa stereotipima o drugom/oj, ali je pristunost jezika drugog/e koji podriva patrihalnu supremaciju jednog roda nad drugima, jedan od najboljih načina da se kultura mijenja u tom pogledu”, kaže Edisa Gazetić.

Kao što je navela, sve je to jedan dio zasebnog projekta koji će možda uspjeti, ali i ne mora. Važno je da su naši ispitanici potvrdili da kultura veoma utiče na njihovo izgrađivanje ličnosti, a naročito pozorišne predstave. Zahvaljujući tim pozitivnim primjerima nadamo se da će naši stanovnici više ići u pozorište, a manje u kafiće. Nadamo se da će sa srećom na licu nositi knjige iz biblioteke neobaveznog štiva, a ne ljutiti jer moraju po ono obavezno. Ne zaboravimo da kultura pomaže izgrađenju pojedinaca, ali i cjelokupnog društva.

“I prošla i današnja umjetnost ne priželjkuje da poslije smrti nema ničega. Uvijek teče vidljivo i nevidljivo poštenje i umjerenost samo JEDNE umjetnosti!”, pouka je kojom nam književnik Admiral Mahić poručuje da smo mi nebitni, a umjetnost je ono što zaista živi.

Tlogo_mdgf_pai_0ekst je nastao u okviru trening programa Mediacentra „Škola digitalnih medija” u okviru UN-ovog projekta za partnerstvo i zagovaranje Milenijumskih razvojnih ciljeva.

eTrafika.net – Dejana Radić

Napiši komentar