fbpx

“Iza sedam brda i sedam dolina, iza sedam rijeka i sedam potoka, iza sedam gradova i sedamdeset sedam sela, iza sedam kuća i sedam zidova, u četiri sanduka iza četiri brave, ćuti u tami moj skriveni život.” (“Dosije Šlomović” – Momo Kapor)

Ovako bi mogao početi film o vječitoj misteriji jugoslovenske umjetnosti – čuvenom Erihu Šlomoviću, jugoslovenskom kolekcionaru i trgovcu umjetninama. O njemu se ni danas ne zna puno toga, jer mu je uža porodica stradala u Drugom svjetskom ratu. Prema jednoj verziji, rođen je 1901. godine u Vinkovcima. Međutim, u tamošnjim matičnim knjigama nije registrovan, dok se u kartonu Centralne prijavnice uprave Beograda kao mjesto rođenja navodi Đakovo u Slavoniji, a u rubrici datum rođenja piše 10. mart 1915. Ni ovaj podatak ne može se provjeriti, jer je sinagoga u Đakovu izgorjela za vrijeme rata. Jedino što se pouzdano zna jeste da je rođen u bogatoj jevrejskoj porodici trgovca Bernarda i Roze Šlomović. Stari Đakovčani se ne sjećaju nijedne porodice u svom gradu sa tim prezimenom, dok Vinkovčani tvrde da je Erihov otac Bernadrd držao tekstilnu radnju u glavnoj ulici. Tridesetih godina prošlog vijeka, prvi put se pojavio u Beogradu kao trgovac umjetnina.

erih s

Foto baza

Svjedočenje profesora Pavla Vasića

“…Jula 1933. godine došao je kod mene jedan vrlo mlad čovjek koga nisam poznavao. Pozvao se na neku preporuku, sada se ne sjećam ko ga je uputio na mene. Rekao je da je tek maturirao i da ima namjeru da sastavi antologiju naše savremene umjetnosti i zato obilazi slikare i traži po jedno djelo. Meni to tada nije bilo nevjerovatno, jer je tih godina bilo niz poduhvata ove vrste. Taj mladi čovjek predstavio se kao Erih Šlomović. Dok je sjedio kod mene, napravio sam jedan njegov portret u temperi. Imao sam utisak da je to bila njegova prva posjeta jednom ateljeu. Uputio sam ga nekim prijateljima, slikarima. Šlomović je zatim nestao i nikada ga više nisam vidio. Kasnije sam čuo da je donio u Beograd izuzetno vrijednu i bogatu kolekciju djela francuskih majstora…”

Erih Šlomović je bio veliki zaljubljenik u umjetnost još od mladih dana, saznavši za Volara preko jedne njegove knjige sa ilustracijama, divio mu se i sanjao o tome da ga upozna. Već 1934 ili 1935. godine, mladi entuzijasta sa Balkana Šlomović, uputio se u Pariz kako bi upoznao Volara.

“…Dvadesetogodišnji mladić zvoni na vratima kuće u ulici Lafit, ali Volar više ne stanuje tamo. Šalju ga u ri d Martinjak 28, gdje ga livrejisani portir ne pušta da uđe. ‘Gospodin Volar danas ne prima nikoga!’ Mladić vadi iz džepa gotovo izbledjelo, mnogo puta presavijeno i čitano pismo i pruža ga čovjeku na vratima. ‘Molim vas, odnesite ovo gospodinu Volaru…’, ‘Sačekajte!’. Uskoro, vrata se širom otvaraju i Erih Šlomović biva uveden u malu dvoranu praznih zidova, u kojoj sjede dva starca sa bijelim bradama…Volarovi pomoćnici donose iz depoa sliku po sliku i postavljaju je na štafelaj. Volar traži od Šlomovića da iznese svoje mišljenje o djelima koja upravo procjenjuju. Zapanjen je istančanim ukusom ovog mršavog mladića u strogom sivom odjelu sa crnom kravatom, koji govori francuski bez akcenta i koji posjeduje neki posebni, tihi, neodoljivi šarm. U njegovim tamnim i vlažnim hebrejskim očima čita slijepo obožavanje i pseću odanost. Istog dana, Erih Šlomović dobija zaposlenje kod Ambroaza Volara.” (“Dosije Šlomović” – Momo Kapor)

Mladi Šlomović tada nije mogao da vjeruje da je napokon upoznao Volara kome se toliko divio. Iznajmio je stan, raspakovao svoj skromni kofer, a sa sobom je uvijek nosio svesku koju je nazvao Kolektanea. Ta sveska, bila je kao neki spomenar, u nju je upisivao misli, crteže, pjesme i autograme velikih ljudi svog vremena. U Šlomovićev spomenar ponešto su napisali, nacrtali ili potpisali sa posvetom Erihu Jovan Dučić, Petar Lubarda, Pjer Križanić, Rade Drainac, Uroš Predić, Momčilo Nastasijevič, Jovan Bijelić i mnogi drugi.

Šlomović je bio čovjek koga je gonila nezasita ljubav prema umjetnosti, bio je jako konzervativan i nikada se nije ženio. Ni dan danas nije poznato da li je imao još neki porok, strast ili ljubav mimo umjetnosti, za koju je živio. Bio je izuzetno neumoran, noći i noći je provodio družeći se, slušajući i upijajući priče umjetnika. Njegovo umijeće slušanja, ali i prijateljstvo sa svestranim čovjekom Volarom koga je uvažavao sav umjetnički Pariz, pomoglo mu je da za vrlo kratko vrijeme stekne brojne prijatelje u Parizu, a o tome svjedoči Kolektanea u kojoj se nalaze crteži sa posvetom Šagala, Matisa, Klea, Pikasa i drugih. Volar je izuzetno cijenio Šlomovića, imao je veliko povjerenje u njega, podsjećao ga na samog sebe od prije četrdeset godina. Nakon Volarove pogibije 1939. godine, baklja je bila predata mladom Šlomoviću, o čemu svjedoči izjava advokata Fabijana koji se u to vrijeme brinuo o Volarovoj zaostavštini koja je brojala više od 8.000 djela. “Sve što je kod gospodina Šlomovića, njemu pripada, i nije dio zaostavštine gospodina Volara.”

s erih

S obzirom na to da je život Jevreja tridesetih godina u Parizu bio nesiguran, Erih je odlučio da otputuje u Beograd. Dio kolekcije svog poslodavca Volara povjerio na čuvanje banci Sosijete ženeral, a potom se  spakovao i ponio sa sobom određen dio  kolekcije, ukrcao se na voz i krenuo za Beograd. “Tamo ću da otvorim veliku galeriju”, rekao je on.

Prije nego što je galerija mogla da bude otvorena, u Zagrebu je izloženo 429 radova od kojih se tada sastojala Zbirka Eriha Šlomovića, koja je doživjela nevjerovatan uspjeh.

“Zagreb. Najzad, došao je i taj dan – 24. novembar 1940. godine! Prvi put u životu, Šlomović je mogao da jednim jedinim pogledom obuhvati čitav svoj posjed, koji je godinama skrivao po hotelskim sobama, u sanducima i mapama. Najzad, njegovo bogatstvo visilo je na besprekorno bijelim zidovima zagrebačkog Doma likovnih umjetnosti: dolično uramljeno, potpisano i osvijetljeno.

…Nepomičan, sjedio je nekoliko sati  na drvenoj stolici  nasred dvorane pod svim upaljenim svjetlima. Pa, ipak, nije bio srećan. Je li to ono što je želio sve ovo vrijeme? Zatim je ustao i otvorio vrata galerije – ‘Neka uđu!’ – kazao je čuvarima. I ušao je čitav Zagreb…

…Šlomović je stajao osamljeniji nego ikada, među finim, uglađenim svijetom koji mu se divio, a zatim se neprimjetno izvukao i otišao u Esplanadu, preko čijih je mekanih persijskih sagova, poput bolesne lisice, puzila melodija Ramone. U sobi, dobio je histeričan napad plača.” (“Dosije Šlomović” – Momo Kapor)

Nakon velikog uspjeha izložbe, 1941. godine Šlomović je napustio Esplanadu i preselio se kod svoje tetke, Judite Hercler, gdje ponovo otkriva zaboravljene mirise djetinjstva. U tetkinom polumračnom stanu, zatrpanom starinskim stvarima, osjećao se bezbjedno. I dalje je obilazio uticajne zagrebačke ličnosti, kako bi našao lokaciju i podršku za svoj budući Muzej zapadnoevropskih umjetnosti. Međutim, u tom trenutku nikome nije bilo do građenja. Pozivali su ga na otmene večere, koje su se poslije ponoći najčešće pretvarale u orgije. Šlomović više nikome nije bio interesantan, nisu ga zanimale žene, niti je jeo, niti pio. Najčešće bi sjedio u uglu i prijekorno ih posmatrao pretužnim očima. Kako se osjećao suvišnim, spakovao je svoje stvari i ponovo se vratio u Beograd, ali ovaj put vidno razočaran.

Godinu dana kasnije, Šlomovića su ubili nacisti.

“Izašao je uzdignute glave između dva Nijemca, a putem su ih pratila njemačka kola. Vodili su ga pored potoka. Erih je bio markantna ličnost s brkovima, na sebi je imao mantil od platna, ruke su mu bile vezane pozadi. Poslije dvadesetak minuta, iz pravca kuda su ga odveli, čulo se nekoliko pucnjeva. Više se nikada nije vratio u selo.” Ovako je prema sjećanju svjedoka, 1932. godine završio Erih Šlomović.

Majka Eriha Šlomovića veći dio zbirke odlučila je pokloniti Narodnom muzeju u Beogradu, sa željom da pripadne državi Srbiji. Međutim, u decembru 1944. godine, Roza Šlomović nastradala je u vozu kojim je prebacivala njegova djela.

Tragična noć

“U tri časa ujutru voz je stao, po ko zna koji put, na otvorenoj pruzi, ovog puta nadomak Velike Plane. Napolju je bila gusta magla.Kroz noć se odjednom začulo potmulo tutnjanje lokomotive, koje je bivalo sve jače i jače. Potom je uslijedio ono najgore…

Pri oskudnom svjetlu primjećene su u jarku kraj pruge, dvije žene i dvoje djece. Oko njih su bile razbacane stvari. Kraj jednog otvorenog sanduka bili su rasuti crteži i slike bez ramova.

Starija žena nije davala znake života, djeca takođe, dok je mlađa žena bila u nesvijesti.” (Tv Novosti 1981.)

Rozina snaha Marta, kao jedina preživjela, uspjela je da sakupi neka djela, ali nažalost ne i Pikasove grafike, kojima su vojnici palili vatru kako bi se ugrijali. Spasena djela sakrila je u dvostruki zid kuće na selu. Danas se u muzeju u Beogradu nalazi 58 slika, 286 crteža i grafika, te 15 radova jugoslovenskih umjetnika.

Priča o Erihu Šlomoviću nema kraja, niti će ga ikada imati, ostaće vječita enigma. Kako vrijeme odmiče, sve je manje nade da ćemo nešto više doznati o Šlomovićevoj tragičnoj sudbini. Njegova djela su posljednji tračak sjećanja na ovog čudnog kolekcionara.

“Erih Šlomović je za mene enigma. Mislim da smo se i upoznali, ali mi je kao čovjek potpuno nepoznat. Znam da je imao pristup najvećim umjetnicima toga doba, što ja kao student nisam imao. Teško mi je govoriti o njegovom boravku u Parizu, kad nisam bio s njim. Ipak, moguće su dvije pretpostavke o tome kako je Šlomović došao do slika: prvo da je bio avanturist koji je znao da uspješno sprovede svoje avanture, i drugo, da je bio mladić sa mnogo ukusa i mnogo sluha.

…Pored slika, koje je sakupio, u susretima sa najistaknutijim majstorima francuske literature i umjetnosti tog doba, njegova je zasluga što je fotografijama, pismima i posvetama, koje je od njih dobio, sakupio kazivanje o jednom vremenu francuske umjetnosti…” Bernar Derival, direktor Muzeja grada Pariza (1981.

Dio kolekcije Eriha Šlomovića, koji se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu

Moris Utrilo, Kabare Lapin Agile II Montmatre, 1930

Moris Utrilo, Kabare „Lapin Agile II Monmatre2, 1930

pablo pikaso, glava žene 1909

Pablo Pikaso, Glava žene, 1909.

zorz ruo, otac Ibi

Žorž Ruo, Otac Ibi, 1933.

pol-sezan-kupaci

Pol Sezan, Kupači

pablo pikaso siromasni obrok

Pablo Pikaso, Siromašni obrok

pjer ogist renoar djevojcica sa sesirom

Pjer – Ogist Renoar, Djevojčica sa šeširom

 eTrafika.net – Nataša Mihajlović

3 Komentara

  1. Prilog o Erihu Šlomoviću vrlo opširno prikazano uz slikoviito nadahnuće ..profesionalno odrađeno hvala autorici priloga Nataši …www.digital-dobrilovic.com

  2. Popratila sam neke priloge od Nataše Mihajlović ,vrlo profesionalno a posebno joj hvala što je napisala pal priloga iz naše Boke…

Napiši komentar