fbpx

Multimedijalni umjetnik Branko Radaković (33) iz Beograda rođen je u Paraćinu, gdje je završio gimnaziju. Diplomirao je 2005. na Višoj školi likovnih i primijenjenih umjetnosti u Beogradu, nakon čega je dobio radno mjesto nastavnika likovne kulture u Baču, te postao stanovnik ove opštine u Vojvodini. Tu je 2006. počeo da snima filmove, a danas živi na relaciji Bač-Beograd. Dok nije otkrio da mu film pruža mogućnost da spoji u jedno sve što je do tada radio, glavne preokupacije bile su mu poezija, slikarstvo i muzika. Oformio je 1996. prvi ozbiljan tinejdžerski bend “Argus”, te svirao u još nekoliko rok bendova, kao što su “Rok ekspres” i “Olovni balon”. Imao je i samostalne izložbe, učestvovao na likovnim kolonijama, a 2006. objavio je i zbirku pjesama ”Trag koji ostaje”.

Piše: Ognjen Tešić

Ipak, Radakovića najviše prepoznaju kao veoma cijenjenog filmskog reditelja s velikim brojem ostvarenja. Za neka od njih nagrađivan je u Srbiji, a dobio je i bitna priznanja u svijetu, od Brazila do Škotske. Branko Radaković se u javnosti u regionu u proteklih godinu dana definitivno najviše pominje kao tvorac dokumentarnog filma “Limunovo drvo”, o istoimenoj grupi iz koje je nastao “Šarlo Akrobata”, a potom i “Ekatarina Velika” i “Disciplina kičme”. Film je pretpremijerno prikazan na ovogodišnjoj Gitarijadi u Zaječaru, a nakon toga imao je projekciju u Somboru, spektakularnu premijeru u Zagrebu, a prikazan je i u Sremskim Karlovcima na ovogodišnjem festivalu “Bdenje duše”.

Foto baza

Na početku razgovora za Press, Radaković objašnjava zbog čega “Limunovo drvo” nije snimilo nijedan zvaničan album.

– Smatram da tadašnje izdavačke kuće nisu htjele da rizikuju, a to, uostalom, nikada i ne rade. Kada je “Limunovo drvo” trebalo da dođe do svog albuma prvenca, već je vladala euforija panka i novog talasa, a nipodaštavala se priča u kojoj si morao da budeš dobro svirački potkovan da bi bio zastupljen u tzv. popularnoj muzičkoj industriji. Dakle, svaki rok bend koji je htio da započne karijeru ili nastavi dalje morao je da se prilagodi tadašnjim mjerilima izdavačkih kuća, što se razlikuje od onoga što su određene grupe zaista željele i radile do 1980. I “Bijelo dugme”, koje je tada bilo na tronu scene u SFRJ, moralo je da promijeni zvuk. “Limunovo drvo” to nije htjelo, ali jesu članovi koji su ostali na samom kraju, a to je već bend koji svi znamo pod imenom “Šarlo Akrobata”.

Kako ste otkrili grupu “Limunovo drvo”?

– Preko časopisa “Džuboks”, dok sam kao klinac s velikom pažnjom i uživanjem istraživao istoriju roka.

Šta za vas predstavlja EKV?

– Jedan od najkvalitetnijih bendova koji je postojao na ovim prostorima, ali i bend koji bi lešinari trebalo da ostave na miru.

branko_radakovic1

U jednom intervjuu izjavili ste da ne volite kada se vaš film o grupi “Limunovo drvo” pominje isključivo kao ”film o prvoj grupi Milana Mladenovića”.

– Naravno da ne volim, jer sam pravio film o grupi u kojoj on nije bio najistaknutiji član. Bila bi druga priča da se to radi iz dobre namjere. Međutim, ta etiketa se uglavnom lijepi, jer su od njega napravili mit kakav ni on sam ne bi želio. Treba poštovati nečiji rad, ali kada razni organizatori, novinari i masovni mediji žele da se okoriste od nečijeg imena i prezimena, to postaje primitivno. Tu, nažalost, ništa ne mogu, jer nisam biznismen, i zato ću u jednom trenutku možda biti primoran i da povučem dokumentarac, pošto su već počeli da me kradu i u ovom slučaju. Film sam radio s najminimalnijim sredstvima i bez ičije finansijske pomoći, kako sam inače radio i sve svoje prethodne filmove, i ponovo bih, po cijenu da me pojedu. Komponovao sam prirodnu priču, a oni stvaraju vještačku atmosferu. Volio bih da čujem od takvih da mi svojim riječima obrazlože zbog čega je Milan Mladenović veliki i zašto je “Limunovo drvo” veliko. Ja to odavno vrlo dobro znam, a oni izgleda nikada neće, jer da nije tako, odavno bi uradili nešto više od mene, upravo povodom “Limunovog drveta”.

Možete li nam navesti ostale članove “Limunovog drveta” i njihove osnovne karakteristike?

– Milan Stefanović Mikica bio je glavni vokal i kroz cijelu karijeru benda dobrim dijelom svirao je akustičnu gitaru. I danas je veoma aktivan. Dragomir Mihailović Gagi bio je odličan solo gitarista, kao što je i sada. Goran Kovinčić Maksa bio je i ostao izuzetan basista. U vrijeme služenja vojnog roka, Mikica je preuzeo ulogu basiste, nastavljajući s pjevanjem. Bubnjar Dušan Dejanović Dule bio je veliki potencijal koji je svirao i u “Disciplini kičme”. Nažalost, preminuo je 2000. Inače, u avgustu 1978. u “Limunovom drvetu” svirao je i Zoran Radomirović Švaba, koji je kasnije postao i ostao basista “Električnog orgazma”. On je dosta naučio zanat od Makse. Dakle, cijela ta ekipa muzički je bila dobro potkovana. O posljednjoj postavi, u kojoj su svirali i Dušan Kojić Koja, najpoznatiji kao član “Šarla Akrobate” i frontmen “Discipline kičme”, te Ivan Vdović Vd, najpoznatiji kao bubnjar “Šarla Akrobate”, ne treba puno ni da govorim, jer se o njima mnogo toga već zna.

Koliko se, žanrovski, “Limunovo drvo” razlikovalo od kasnijeg Mladenovićevog rada?

– Razlikuje se dosta, iako ima dodirnih tačaka s onim što je kasnije radio.

Neke pjesme “Limunovog drveta” dostupne su na Jutjubu, a neke gledaoci mogu da čuju samo u vašem filmu. Kako ste došli do snimaka ove grupe i koliko njihovih pjesama postoji?

– U filmu se mogu čuti gotovo sve muzičke numere “Limunovog drveta”. Neke su bile postavljene na Jutjub, ali više od polovine prvi put se čuju u dokumentarcu. Sve stvari, sem ”Nešto u nama”, koju je neko postavio 2009. pod nazivom ”Gubitak”, dugo je čuvao Mikica, koji mi je za film dao cjelokupan materijal iz svoje arhive, te se tako po prvi put mogu čuti snimci: ”Ne veruj”, ”Bluz”, ”Tema za 20 minuta”, ”Prevaren”, ”Deveti krug”, ”Limunovo drvo”, ”Ja sam uvek bio tvoj”, ”Sunce”, ”TV” i ”Trag”. Inače, Mikica je na Jutjub 2012. postavio kompozicije: ”Kažu mi da nemaš”, ”Povratak”, ”Sedmi krug”, ”Crni hleb”, ”Zrak” i ”Oko moje glave”. Pored toga, Mikica je za potrebe filma samostalno odsvirao i otpjevao dvije pjesme Milana Mladenovića koje je on napisao u tinejdžerskim danima – ”Grad”, koji se u potpunosti razlikuje od istoimene numere koja se našla na albumu “S vetrom uz lice” EKV-a, te ”Gubitak”. Takođe je samostalno odsvirao i otpjevao pjesmu Stevana Raičkovića ”Ruke bola”, na koju je “Limunovo drvo” napravilo muziku. Na svom autorskom repertoaru imali su i numeru ”Da li se sećate?”, ali kada sam pitao Mikicu da mi je odsvira, rekao mi je da se nje više niko ne sjeća. Zanimljiva je to simbolika, na koju smo se obojica dobro nasmijali. Takođe, postojao je i ”Osmi krug”, ali snimak te kompozicije Mikica nema. Vjerovatno i ne postoji čovjek koji to posjeduje.

Možemo li očekivati banjalučku premijeru ovog filma?

– Premijera će biti sigurno, ali trenutno ne mogu sa sigurnošću reći kada.

Kako ocjenjujete kulturnu scenu Srbije i regiona?

– Kultura u Srbiji, kao i u ostalim državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, u mnogo slučajeva je bijedna. Takozvane institucije koje bi trebalo da budu zadužene za kulturne programe ispunjavaju svoj posao isključivo formalno. Suština im je nebitna i to je jedan od uzroka zbog čega se kultura razara i na mjestima gdje bi trebalo da bude njegovana.

U kolikoj mjeri se kultura prepliće s politikom?

– Nažalost, kultura i politika su oduvijek povezane. Razlika je jedino u tome što je politika nekada dozvoljavala kvalitet i daleko zdraviji razvoj mladim stvaraocima, dok danas među politički podobnim uglavnom imamo samo one koji su tu postavljeni da bi kulturnu scenu ismijali, a sve to pod parolom kako su zagovornici dobrog koncepta, što je ogromno licemjerstvo. Nadam se da će ovo nekulturno doba, koje traje već više od decenije, jednom nestati i da ćemo ga se onda sjećati kao košmara iz kojeg smo se probudili u plemenitiju eru.

Da li se prilikom odabira projekata iz oblasti kulture koje će finansirati država bira kvalitet ili politička podobnost?

– Nažalost, i dalje isključivo podobnost, jer je sistem još nezreo da prihvati one koji drugačije razmišljaju. Ono što masama djeluje kao kritično, u većini slučajeva je u dosluhu s tim trulim sistemom. Država i tu tzv. kritičnost mora da provjerava i dijeli je dozirano. Rijetki su oni koji uspiju da ostanu dosljedni sebi i slobodoumlju. Uostalom, njih ima malo u medijima, pa i oni, kao takvi, da ironija bude veća, odgovaraju vladajućim strukturama, pošto kao manje poznati ne mogu da utiču na mase.

Da li je moguće biti apolitičan u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, kada znamo da politika prožima gotovo sve segmente društva?

– Moguće je, ali ja, kao neko apolitičan, mogu da kažem da je taj put najteži.

Kako gledate na umjetnike koji se angažuju u političkim partijama?

– Posmatram ih kao robove koji nisu sposobni da postanu hrabri i svoji, već se prepuštaju dijelu aparata kojim će upravljati finansijski moćnici. Oni imaju para, ali su u umjetničkom kontekstu aktuelni samo dok je i partija popularna.

Šta mislite o odnosu medija prema kulturi?

– Sve je manje stranica i minuta posvećenih kulturnim događajima. Ti događaji gotovo su neprimjetni širem auditorijumu. Masama je nametnuta nekultura, te je ista ta masa zaboravila na prave vrijednosti. Sve je to niz godina rađeno perfidno, a kada bi htjeli da vrate ljude pravim vrijednostima, dugo vremena trebalo bi da prođe do toga. Desi se tek pokoji pojedinačni eksces koji nakratko prodrma ustajalost, ali takvi vrlo brzo bivaju isključeni iz glavnih tokova. Ma koliko vrijedili, oni bivaju izopšteni i kod šire publike stiče se utisak da su odustali, jer nemaju snage, a realnost je drugačija. Najmoćniji mediji zapravo ne dozvoljavaju iskrenim pojedincima da se promovišu na pravi način, a individua je nemoćna da bilo šta promijeni. I biće sve gore ukoliko se nastavi s grotesknim medijskim torturama. Godinama već upozoravam na to, a kako se stvari sve više pogoršavaju, začudim se kada čujem da su ljudi odjednom zaprepašćeni stanjem u kulturi. Odavno je već sve nagoveštavalo da će doći do potpunog debakla i krajnje je vreme da se napravi radikalni rez, jer da bi kultura disala pravim životom, neophodan joj je medijski prostor koji je u prošlosti postojao.

Kako gledate na sve veću ekspanziju rijaliti-programa?

– Jedan od najgorih medijskih otrova koji imaju namjeru da do kraja upropaste i ono malo pameti koja je ostala u glavi zbunjenih ljudi. Najgore je što najmlađu populaciju usmjeravaju na potpuno pogrešan put, jer kada mladi vide da se na taj način može zaraditi novac, logično je što dolaze do zaključka da se preko glupiranja može živjeti, pa im ne pada na pamet da nešto humano stvore u svom životu. Nemaju motiv da budu plemeniti, pošto jasno vide da su stvaraoci u teškoj materijalnoj situaciji, a da primitivci žive u vilama i voze džipove.

Radite sa djecom. Imate li nadu u bolju budućnost? Ostati ili napustiti zemlju?

Nigdje više nije lako. Vjerovatno je u nekim segmentima tamo negdje bolje, ali najbolje bi bilo kada bi se u sopstvenoj zemlji osjećali prijatno, što bi trebalo da bude prirodno stanje stvari. Ipak, mi odavno živimo van svih granica normale. Djeca možda najpreciznije osjećaju sve to i teško je usmjeravati ih u takvim okolnostima.

Na koji način pokušavati prevazići loše situacije i vrijeme u kojem živimo?

Treba što više istraživati i pronalaziti dobre knjige, muziku, filmove… Neophodno je da se maksimalno izbjegava propaganda i loši TV programi. Mlađi ljudi trebaju zapravo naučiti da prepoznaju kvalitetne stvari, a nikako se ne trebaju slijepo prepuštati onome što je trenutno aktuelno. Recimo, neki stari dobar film može biti svježiji od najnovijeg blokbastera koji postoji samo da bi pokupio novac konzumetima, a u sebi ne posjeduje umjetnost.

Koje su knjige, filmovi ili muzički albumi u određenim periodima uticali na vaše shvatanje života?

– Što se tiče knjiga, izdvojio bih ”Noć i druge novele” Gi de Mopasana i ”Stranac” Albera Kamija, koje su me oduševljavale još kao klinca. Uživam u poeziji Sergeja Jesenjina, Žaka Prevera, Edgara Alana Poa, Šarla Bodlera, Tina Ujevića, Radeta Drainca i Branka Miljkovića. Od filmova, istakao bih ”Izgubljeni autoput” Dejvida Linča. Tog velikog umjetnika otkrio sam kada sam imao osam godina, preko serije ”Tvin Piks”, u koju sam se zaljubio na prvi pogled. Volim i gotovo sve filmove Stenlija Kjubrika i Romana Polanskog. Cijenim i domaće autore. Miloš Radivojević me je fascinirao još u djetinjstvu s “Bubama u glavi” i “Dečkom koji obećava”. Kasnije je nastavio da me oduševljava i mnogim drugim ostvarenjima. Dok sam bio dijete, na mene je znatno uticao i album “Bitlsa” – “Klub usamljenih srca narednika Pepera”. Rani albumi “Džetro tala” i svi albumi “Dorsa” imali su takođe značajnu ulogu u mom odrastanju, a moram pomenuti i grupu “Višbon eš” i njihov album ”Argus” zbog kojeg sam, kada sam imao 13 godina, poželio da svom bendu dam to ime, što se kasnije i desilo. Svi ti autori, grupe i djela sigurno su uticali na to da postanem ono što danas jesam.

Važno je sarađivati sa svim kvalitetnim ljudima!

Da li ste u kontaktu s nekim od umjetnika iz Republike Srpske? Koliko je bitna saradnja na relaciji Beograd-Banjaluka?

– Nažalost, nisam, što ne znači da se uskoro neću povezati, kao što sam se prethodnih godina lagano povezivao s raznim kreativcima iz gotovo svih zemalja nekadašnje SFRJ, a u većini slučajeva ta poznanstva prerastala su u nešto više. Svi koji bi htjeli nešto ozbiljnije da urade u svojoj karijeri, a i zbog obogaćivanja samih sebe, moraju da shvate da su te veze krucijalne u izgradnji zdrave kulturne klime na ovim prostorima, jer su nam zemlje teritorijalno veoma male. Kada bismo se ograničili samo u okviru matičnih teritorija, odbacili bismo mogućnost da dođemo do pravih ljubitelja umjetnosti, kojih ima svuda u regiji. Veoma je važno da sarađujemo sa svim kvalitetnim ljudima, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Imam samo dobra iskustva s onima koji razmišljaju na taj način, jer za pravu umjetnost ne postoje granice.

I danas aktivan

Često je u svojim filmovima i glumio, a pojavljivao se i u filmovima drugih reditelja. 2013. glumio je u hororu ”Naprata” Mladena Milosavljevića, a 2014. pojavio se u dokumentarcu ”Težina lanaca 2” Borisa Malagurskog.

I pored svih aktivnosti i obaveza na kinematografskom planu, Branko nije zapostavio ni svoju muzičku karijeru. Dokaz za to je učešće sa pjesmom ”Ubuduće ne pričaj o budućnosti” na značajnoj muzičkoj kompilaciji ”Hronično neumorni” koja je objavljena ove godine, a čiji je tvorac Milan B. Popović okupio veliki broj istaknutih izvođača i grupa iz cijele regije.

Radakovića posljednjih mjeseci danonoćno zovu novinari, pozivaju razni organizatori za učešća na različitim manifestacijama sa filmom „Limunovo drvo“, predlažu projekcije na prostoru cijele bivše SFRJ, a gdje će sve tačno film biti prikazan, tek će se vidjeti.

Sve u svemu, činjenica je da Radakovićeva slava ne jenjava lako, uprkos nedaćama koju su mu dugi niz godina priređivali najmoćniji mediji i institucije u Srbiji.

eTrafika.net

Napiši komentar