fbpx

Iza njega su godine postojanja i rada na domaćoj rep sceni. Bio je dio ekipe koja je snimila prvi rep album u Republici Srpskoj, sarađivao je sa mnogim poznatim muzičarima, a za njegovo ime se vezuju himna banjalučkih Lešinara i dokumentarac “Ricochet”. Marko Bašić Emby za eTrafiku govori o svojim počecima, uzorima, stanju na hip hop sceni…

Možeš li nam uporediti svoje uzore od prije nekoliko godina i sada, jesu li to isti ljudi?

„Otprilike su to isti ljudi koje sam slušao i volio prije, zadržao sam stare ‘idole’. Tada je bio najkvalitetniji rep, tzv ‘golden era’ hip hopa, što mi je i bila inspiracija da i ja počnem rime piskarati. Slušao sam Wu Tang, Gang Starr, Onyx… većinom East Coast scenu. Volim i Nijemce, stari Francuzi su bili dobri. Recimo, Eminem je jedini koji je do kraja ostao zanimljiv i svjež. Mijenjao se a uvijek imao nešto za reći. Nije naporan niti patetičan. Danas se rep udaljio od te priče, đikast je više zbog upliva drugih muzičkih žanrova, privatno jako malo toga novog mogu da slušam.“

Sa ekipom od desetak ljudi si snimio prvi rep album u Republici Srpskoj. Šta se desilo sa ostalima?

„Mi smo bili kao neka ekipa, ne baš formirana grupa. U to doba se nije ništa radilo u gradu već je svako na svom kompjuteru čačkao, snalazio se, snimci nisu bili baš kvalitetni. Onda se nas desetak okupilo, zaokružilo to i snimilo jednu kompilaciju, napravili promociju… Bilo je fino, u svakom slučaju. ‘Bilo je vrijeme’ da se nešto napravi u Banjoj Luci jer su svi ostali već imali formirane scene. Od te postave, Ministar, Woodie, Meni i ja smo još uvijek na mikrofonu, a ostali su polako prestali. Mislim da su prerasli rep, iako ga još uvijek slušaju. Možda bih i ja trebao. (smijeh)“

Kakvi su ti odnosi sa ostalim reperima iz Banja Luke, ima li zavisti među vama?

„U svemu toga ima. Kad radiš na pijaci, čovjek za susjednim štandom ti se osmjehne i pozdravi te, ali ne voli što si prodao više krompira od njega. Nema otvorenog ‘beef-a’ da tako kažem, ali postoje one klasične mahalske priče, za koje nemam vremena da se zamaram. Nema ovdje nešto puno repera, da bi bilo i puno te zavisti…“

Sarađivao si sa Mayerom i Neymarom, sa kojima si snimio dokumentarac o domaćoj hip hop sceni „Ricochet“. Sarađujete li još uvijek?

„Nakon toga smo snimili još nekih pjesama, Mayer je gostovao na albumu. U suštini sve zavisi od vremena i ostalih obaveza, jer svi imamo i neki privatni život, nismo više klinci, pa kad se poklopimo tad se i desi neka pjesma. Promocija dokumentarca u BL je bila te godine na Dukafestu, a mi smo napravili promociju i nastup u DFK.“

Da li je dokumentarac na bilo kakav način pomogao našoj sceni?

„Pomoglo je na taj način da su za nju čuli neki ljudi koji nisu. Prikazivan je na festivalima kratkog i dokumentarnog filma u regionu. Javljali su mi se ljudi iz cijele BiH kojima se to sviđa. Nažalost, nije dobio neku veću medijsku pažnju. Koliko ja znam, nigdje u medijima i javnim servisima nije bio prikazan.“

Snimio si i himnu banjalučkih Lešinara „Crveno-plavi grad“.

„Volim Borac od malena jer sam rođen u Banjaluci. Išao sam sa starim i burazom gledati utakmice još kao klinac. Snimili smo tu stvar u druženju sa momcima koji su bili aktivni na tribini. Dobro je prošla pjesma u gradu među ljudima koji vole taj klub i grad. Kad smo je pravili, ja sam u studio donio nekoliko različitih matrica i u razgovoru sa ekipom i zajedničkim afinitetima htjeli smo napraviti nešto lagano, fanki, da nije puko agresivno urlanje. Da se sve kaže, ali na jedan kul šmekerski način. Kad se kaže navijačka himna ljudi se obično namrgode.“

Kao što si i sam više puta govorio, rep jednostavno ne prolazi najbolje u ovoj zemlji. Šta misliš, zbog čega je to tako? Da li je potrebno vrijeme da ljudi prihvate tu vrstu muzike, krivo je društvo, svijest ljudi…?

„Potrebna je atomska bomba, da ponovo krenemo od ameba. (smijeh) Mi smo rokerski kraj i tu se više ljudi zanimaju za sviranu muziku. Poslije rata je dosta prisutna i elektronska muzika. Hip hop tu nema mjesto. U Federaciji je scena puno izražajnija nego ovdje, mada nije ni tamo na posebnom nivou. Ali makar ljudi više prate, imaju više feedbacka od publike. Ovdje faktički nema znakova života.“

Je li ti nekad došlo da napustiš sve to?

„Ma jeste… Često me pitaju ljudi koji nemaju nikakve veze sa tim, mogu li zaraditi. Ne mogu ništa, odnosno vrlo rijetko. Ne radim ja to zbog para, to mi je ventil. Rep je ljubav. Radim drugi posao da zaradim, a repujem da oslobodim dušu.“

Poznato je da nisi zadovoljan zanimanjem medija za rep muziku. Pošto si studirao novinarstvo, jesi li razmišljao da uzmeš stvar u svoje ruke i počneš pisati za neki od portala ili pokreneš svoju radio emisiju?

„Na nekim radijima imaju emisije koje se bave tom muzikom. Voodie je do skoro vodio ‘Black Sound Box’ koja je bila emisija o balkan repu. Nedostaje nam neka institucija možda, jer i svi ti omladinski centri forsiraju neke druge priče, pa smo i tu ostali bez podrške. Danas imaš ljude koji te čudno gledaju kad im kažeš da to radiš, gledaju te sa podsmijehom. Ne znam koliko bi pomoglo da iniciram neke sastanke i promociju te muzike, jer ljudi sada imaju youtube i slušaju ono što žele. Mogao bih to uraditi, ali ne bi to ništa promijenilo.“

Nastupao si dva puta na Demofestu, uporedi nam stanje prije i poslije. Ima li promjena?

„Tačnije jednom, prvi put smo samo bili podrška jednom našem poznaniku na bini. Ne znam šta bih smatrao promjenom. Bilo je poznanstava. To je festival namijenjen više gitarskim bendovima, a mi smo bili jedini reperi. Ne znam kako smo mi tu upali, žiri se možda zeznuo. (smijeh)“

Nakon Demofesta je počela saradnja sa Vanjom Mišić, poznatijom kao Vanja The Frog…

„Znao sam za Vanju prije Demofesta, gledao par sivrki. U bekstejdžu smo se družili sa članovima benda, nakon toga smo napravili „Kazaljku“ i „Obriši suze“. Našli smo neku zajedničku emociju. Upali smo u studio, i poprilično brzo bili zadovoljni onim što imamo…“

Prije Demofesta si izjavio da ti je cilj zaraziti što više duša rep muzikom. Koliko su uspio u tome?

„Nije bilo uopšte duša, to je problem. Negdje su nestale i ostali su samo leševi. (smijeh) Ima ljudi koji to konstantno prate i prepoznaju, ali to nije dovoljan broj, ja pričam o nekoj masovnijoj pojavi, da se probudi sluh za tako nešto, ali je to već borba sa vjetrenjačama.“

Nakon što si izdao album „Signal“ bilo je očigledno tvoje nezadovoljstvo jer su ga dobro prihvatili reperi, ali ne i mediji i šira publika. Kakva je situacija sada?

„Situacija je ista, samo što ljudi sve više spoznaju. Problem je kvantitet i kvalitet, došlo je do zasićenja. Nema nekog suda, sve je u opticaju… Ko god ima kompjuter, neki mikrofon i program, snima pjesmu i plasira je, pa su ljudi prezasićeni u tom haosu. Reperi su dobro odreagovali, kao i sama Banja Luka… Neko je davno rekao da ako misliš da imaš hit, prvo dođi ovdje da ga provjeriš. Ako Banjalučani dobro odreaguju, onda budi siguran da jeste. Publika je bolja u Sarajevu, da ne pominjem Beograd i Zagreb. Ta priča se uvijek vrti u krug. Niš ima veću scenu, Novi Sad… To su gradovi koji su približne veličine Banja Luke. Dobru scenu ima i Mostar, Split, i Crnogorci su se probudili. Činjenica je da smo zadnji.“

„Signal“ nije imao podršku nijedne izdavačke kuće. Zašto?

„Mi uopšte nismo išli na izdavačke kuće. Ministar i ja smo ‘žvakali’ taj album pet godina. Stalno su se rađale nove pjesme, pa smo njih ubacivali, a izbacivali stare. Onda smo jednom samo podvukli liniju. Dok smo radili album bilo je u planu da izdamo za izdavačku kuću. Radili smo ga prije ekspanzije facebooka i kačenja po youtube. Međutim, u međuvremenu se sve to desilo i shvatili smo da nema više ništa od izdavaštva, danas ti cd niko neće kupiti. Internet je sve to ubio. Nemaš ti ništa ako izdaš album za izdavačku kuću, osim ako ona nije u Hrvatskoj, jer oni imaju malo drugačiju priču, autorska prava, puštanje na radiju i slično. Ovdje nemamo ništa, čak ni prava nisu zaštićena. Okačili smo ga na download, kao što mnogi rade. Juice je to uradio, Sindikat, Target…. Svi to rade da bi što više mase u moru pjesama moglo to sebi priuštiti.“

Koliko je to ustvari dobra ili loša stvar za muzičare?

„To je mač sa dvije oštrice, više sam za staru varijantu. Kada premotam film shvatim da su legende balkanske scene ljudi koji su nastupali prije tog doba, ta old school ekipa. Imali su diskove i kasete, nastupali. Tad se nije uopšte mnogo ljudi bavilo time, nije bilo tog prezasićenja. Danas svako ima priliku, svako ima sve. E sad da li je to dobro ili loše… Smatram da bi bilo najbolje da se nađemo na pola puta, kod Nede Ukraden. (smijeh) Da postoje razne mogućnosti i pogodnosti, ali da imaju i neki kriterijumi. Međutim, pošto to ne može onda bih se opredijelio za onu staru varijantu.“

Šta misliš o dešavanjima poput Red Bull MC battle? Da li to pomaže novim reperima?

„Pozdravljam to, pomaže i te kako. U Hrvatskoj je bio jedan takav događaj i jedan u Beogradu i Sarajevu, čini mi se. Svakako da to pomaže nekim mladim nadama, kada izađeš tamo i opustiš se, pogotovo freestyle. Ja ga volim, to spontano bacanje rima, gdje se vidi ko je kakav reper. Mladim reperima to svakako pomaže jer izađu i osjete tu draž, još ako je puna sala oko tebe i ljudi samo čekaju da vide šta ćeš da izvališ iz glave… Malo se prekališ. To je veliki plus.“

Je li to jedina manifestacija na kojoj se može pokazati neko ko se bavi rep muzikom, a da nije angažovana neka svirka? Nema otvorenih mikrofona i sličnih dešavanja?

„Prije je bilo više open majkova, sada je sve to nešto utihnulo. Prije kada smo pravili neke žurke bilo je čak i brejkera, bilo je svega. Prije su i u fenserskim klubovima ljudi znali baciti brejkdens, odraditi to pred nastup open majka. Sad je malo toga. Koliko ja znam, MC battle je jedini koji pruža priliku baš totalno neafirmisanim, ali i afirmisanim, reperima da izađu i pokažu znanje. To se razlikuje od onoga što pišeš pola godine, pa odeš u studio, pa te oni još srede i obrade, pa da zvučiš opasno. Ovdje nemaš više od sekunde za razmišljanje.“

Nedavno ste ti i Ministar objavili spot za pjesmu „Slučajno il’ ne“. Šta je sljedeće?

Taj spot je nastao u saradnji sa ekipom sa Akademije umjetnosti iz Banjaluke. To je ujedno i jedini spot gdje je učestvovala kompletna ekipa iz Banja Luke, od organizatora, snimatelja, režisera, pomoćnika rasvjete, glumaca… što mi je posebno drago, pokazali smo da možemo napraviti spot u Republici Srpskoj koji može ravnopravno parirati mnogima u regionu. Odnedavno je počeo da se prikazuje na MTV Adria televiziji, na šta je cijeli tim ponosan. Uskoro bi se trebao pojaviti još jedan spot za pjesmu „Noćni rep“ gdje gostujem kolegi Kovlaju, ulična hip-hoperska priča, garaža stil. Ima stari podrumski okus hip-hopa. Trebalo bi izaći u ovom mjesecu. Uvijek se nešto radi. Nisam u studiju kao prije, da sam tamo cijeli dan, ali kad mi nadođe nekih rima, kad sklopim nešto, odem tamo i ispraznim se.“

Od većih imena sa kojima si sarađivao, ne možemo da ne spomenemo Juicea i pjesmu „Nabri guzove“.

„Ostvarili smo kontakt prije njegovih učešća u tim realitijima. Posle te pjesme smo snimili još jednu stvar, jedna čeka u studiju, nije nikad ni izdana. Sarađivao sam i sa Zlatkom, koji je među najprepoznatijim reperima u Sloveniji. Sve te pjesme su snimljene iz zajedničkih afiniteta, jer u hip hopu te saradnje malo drugačije se odvijaju, nego kad snimaju folkeri. (smijeh)“

Šta je sa nastupima u Banjoj Luci, gdje vas možemo slušati?

„Prije smo mnogo više nastupali, sada slabo. Nema nikakvog rep događaja ovdje, osim nekog posebnog nastupa jednom u pola godine ili godinu, kada nekoga dovedu. Nema nikakvih hip hop večeri i žurki, ne dolaze neka kvalitetna imena. Nema ni scene ni publike. Publika koja priča da čeka nastup uopšte ne dođe na njega. Pravili smo dobre žurke, ali se sve nekako ugasilo. Umjesto da napredujemo, idemo u kontra smijeru. Sarajevo je suprotno od nas, bilo smo otprilike na istom prije nekih pet godina, a sada su daleko ispred. Mislim da u Federaciji čak ima više ljudi koji me prate i slušaju nego u Banjoj Luci i Republici Srpskoj. Satisfakcija mi je kad mi se neko javi i kaže da ne prestaje slušati određenu pjesmu, prepoznao se u stihovima, osjeti tvoju emociju ali mi je opet krivo što ljudi odavde to ne prepoznaju. Ne konkretno mene, ja sam tu najmanje bitan. Najviše bih volio da se pojavi u gradu pet ljudi od kojih grme zvučnici i da dominiramo. Upravo u pjesmi ‘Noćni rep’ imam jedan stih ‘ako si optimista dođi u Banja Luku’.“

eTrafika.net – Vanja Stokić

Napiši komentar