Dobila je nagradu za najbolju glumicu protekle sezone Studentskog pozorišta. Za ovo pozorište igrala je desetak uloga, a osim glume voli da piše, pleše, pjeva.. Donosimo razgovor sa Jelenom Stojaković, glumicom banjalučkog Studentskog pozorišta, studentkinjom filmske i tv produkcije iz Banjaluke.
– Dobila si nagradu za najbolju glumicu protekle sezone Studentskog pozorišta. Kakvi su tvoji utisci, iznenađenje ili očekivano?
S obzirom na trenutno stanje, kako u Studentskom pozorištu, tako i uopšte u kulturi, velika je stvar imati neki stalan angažman, jer je on garancija zdravog napretka, a ako u okvirima tog angažmana, tvoj rad bude prepoznat i nagrađen, ti imaš obavezu, prvo prema samom sebi, a onda prema toj ustanovi, da nastaviš da daješ svoj maksimum u domenu koji je moguć. Prvi put sam ovu nagradu dobila prije dvije godine. Raduje me i motiviše, kako svaka nova uloga, tako i ova nagrada.
– Rad u Studentskom pozorištu, imajući u vidu sve probleme koje ova ustanova ima, vjerovatno nije lak. Šta te motiviše za vrijedan i naporan rad na polju glume?
Upravo to, što ni iz čega, stvaramo nešto, što publika prepoznaje kao pozitivno i ostaje uz nas. Što iz godine u godinu, dokazujemo da za umjetnost nije potreban novac. Naravno, bilo bi mnogo jednostavnije i funkcionalnije da su uslovi bar malo podređeniji čovjeku, a ne on njima, a do tada, energija i entuzijazam su naši najveći pokretači.
– Neizbježno je pitanje o uslovima rada, gdje vježbate, imate li adekvatan prostor za rad?
Matična scena Studentskog pozorišta, podrum u Gospodskoj ulici, je scena koju koristimo od maja do oktobra, dok mart, april, novembar i decembar predstave izvodimo u drugim prostorima u Banjaluci. Žalosno je to što smo u sopstvenom gradu gosti, ali, dok je situacija u podrumu ovakva kakva je, ništa drugo nam ne preostaje.
– Osim studenata i drugih mladih ljudi koji postaju vaši članovi putem audicija koje Studentsko pozorište organizuje svake godine, sa vama rade i stručnjaci iz glumačke sfere. Kome ste najviše zahvalni za rad sa vama?
Studentsko pozorište je nukleus oko kojeg se okupljaju svi oni koji traže umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti. U njemu počinju, njemu se vraćaju i ostaju s njim. Tridesetpetogodišnja tradicija je pokazala svoj udio u stvaranju jedne nove glumačke ekipe, koja sada nosi repertoare profesionalnih pozorišta. Od glumaca, veliku podršku imamo od Gorana Jokića, Radenke Ševe, Vedrane Mačković Zubović, Zorana Stanišića, Vladimira Đorđevića, ali i Branka Bojata, Dragoslava Medojevića i mnogih drugih.
– Koji su trenutno najveći problemi za ljude koji su angažovani u Studentskom pozorištu?
O lošim uslovima koji narušavaju zdravlje svih koji su uključeni u projekte, pričamo od repertoarske obnove Studentskog pozorišta, dakle, tri godine. Od tih problema, druge ni ne vidimo. Gradske vlasti su obećale pomoć pri obnovi Studentskog pozorišta, po idejnom rješenju Maje Đilas i Une Umićević, koje je završeno ljetos. Ukoliko se to desi, Studentsko pozorište bi, kroz dvije sezone, konačno imalo scenu kakvu zaslužuje.
– Kakva je posjećenost vaših predstava, i jeste li zadovoljni?
Za razliku od drugih pozorišta, naša pozorišna sezona traje od marta do decembra, tako da nam je cijelo ljeto radno, i tada, u principu, imamo najveću posjećenost. Karta za naše pozorište je najjeftinija u Evropi, a po sezoni, u prosjeku, imamo 11-12 premijera. U protekloj sezoni, Studentsko pozorište je posjetilo više od 10 000 gledalaca, što je odlično.
– Koliko dugo glumiš i koliko si predstava radila za Studentsko pozorište?
Počela sam u Dječijem pozorištu, kod Dragana Banjca, zatim kratko bila u Dis teatru, a u decembru 2009. sam izašla na audiciju za Studentsko pozorište. Za ove tri godine, u Studentskom sam imala nekih desetak uloga, od kojih bih izdvojila uloge Ane u predstavi „Life“, Kolumbije u mjuziklu „The Rocky horror show“ i Nje u irskoj melodrami „DublinG“.
– Osim glume baviš se još…
Studiram filmsku i tv produkciju, u Studentskom pozorištu, pored glume, obavljam funkciju marketing-menadžera, u slobodno vrijeme pišem, a osim plesa, pjevanja, povremenog rada u medijima, oprobala bih se i u nekom vidu alternativnog teatra.
– Glumački san?
Na glumu ne gledam kao na nešto nedostižno, o čemu treba da se sanja. Većina glumaca ima nekog omiljenog pisca ili djelo, koje bi označilo vrhunac njegove karijere. Ja tragam za energijom, koja je neuništiva i neprevaziđena.
– Za deset godina sebe vidiš kao?
Deset godina stariju Jelenu Stojaković.. 🙂
eTrafika.net – Sonja Terzić
