Branimir Štulić Džoni, jedna od ključnih i kultnih figura ovdašnjeg rokenrola, došao je još jednom iz Holandije da zatalasa, pokrene, iziritira, podsjeti, pomjeri…
Iako ga nije uvijek moguće razumjeti, iako je nemoguće s njim se uvijek složiti (ako niste on), teško mu je odoljeti, a još teže parirati…
U izvodu iz reda vožnje koji može poslužiti i kao bilježnica, ostalo je zapisano da Džoni trenutno čita tri knjige: “Upotreba imaginacije i zalazak zapada” – Elemira Zole, “Struktura saraja (Azijatski despotizam kao tvorevina mašte na Zapadu u XVIII vijeku” – Alena Grorišara i “O nastajanju i nestajanju” – Aristotela.
Ova posljednja rečenica bi trebalo da bude uvod.
STAV: Koji te lični motivi nagone da svoj mozak toliko držiš u stanju hiperaktivnosti, da tražiš odgovore i na najbesmislenija pitanja koja ti ljudi postavljaju u svakakvim intervjuima koje ovih dana daješ?
DŽONI: Mislim da je to, ako uopšte imam ličnih motiva, želja za saznanjem, za istraživanjem za dokučivanjem. I želja da pronađem odgovor na pitanje: šta ja u svemu ovome treba da radim? To je nulta tačka. I te četiri stvari su nekakvi moji motivi.
Ljevica na desnici
STAV: Ne možeš poreći da si od početka karijere, blagodareći i pjesmama i onome što si pričao vukao etiketa sve do ultraljevičara. A u međuvremenu se toliko toga okolo promijenilo da…
DŽONI: Da sam ostao na ljevici da bi ljevica došla na desnicu… Najveći ljevičari su postali najveći desničari. Četrdeset godina smo slušali zavijanje vukova, sada ćemo četrdeset godina slušati blejanje ovaca. I sad, šta bih ja u svemu tome trebalo da radim: da blejim ili da zavijam? Šta se od mene očekuje? Izgleda da moram napraviti takvu situaciju da se od mene očekuje da zavijam, ako već ne znam da blejim.
STAV: Možda bi bilo logično da poslije “Pit i to je Amerika” sada napraviš nešto kao “Sergej i to je Azerbejdžan”, ne znam…
DŽONI: Da, ali ako čovjek jednom napravi “Poljska u mom srcu”, ne treba sada da radi “Srbija u mom srcu” ili “Makedonija u mom srcu” ili… Dovoljan je princip. Kud bi čovjek inače tako stigao? Niti bi iko više vjerovao, niti bi to bilo išta značajno.
Nisam kriv što Azerbejdžan nije bio tako popularan ko Amerika kad je ta pjesma nastala. Sad su svi počeli da rade pjesme o Rusiji da bi došli na njihov market, što je sasvim u redu. Ali ja nikad nisam imao pojma da bi trebalo da dođem na iranski market ili na austrijski, poljski ni na američki market. Uostalom, “Pit i to je Amerika” i nije moj tekst, samo sam imao melodiju koja mi je sjela. Inače, ja sam o Americi ne bih ni pisao.
Nisam Mojsije
STAV: Planiraš da osnuješ Balkansku partiju rada. Hoće li ona biti transnacionalna?
DŽONI: Samo ukoliko se složimo da jebeš zemlju koja Bosne nema. Ak’ to vrijedi, vrijedi i ovo. A puni naziv treba da bude Balkanska partija rada (goli kurac). Da se jednoga dana, kad se gospoda uzohole, bar sjete odakle su krenuli kad već ne znaju kuda idu.
STAV: Sve zajedno, i ideja i partija, djeluje prilično neozbiljno.
DŽONI: Tako je da bi jednoga dana sve to moglo da se pokaže kao vrlo ozbiljno. Jer, kad bi sad bilo vrlo ozbiljno, onda bi vjerovatno na kraju bilo vrlo neozbiljno. Bila bi opšta komedija, kao što je to slučaj sa mnogim dosadašnjim iskustvima tog tipa, ne samo kod nas. Ali neka ima bar malo humora u svemu tome, već će biti lakše.
STAV: Čudno je da se ti baviš radnicima, da se poistovjećuješ s njima. Otkud to?
DŽONI: Takva mi je pozicija u lancu reprodukcije. Ko ima u rukama ekonomiju, taj ima i vlast. Ja je nemam, pa sam dakle u istoj poziciji kao i bilo koji radnik. Ja i jesam radnik.
STAV: U tome vidim tvoju želju da budeš Mesija, predvodnik.
DŽONI: A je l’, kako si došao do toga, po čemu? Rekao sam ti šta trebam – gole kurce. Ali bolje od sebe, jer su oni moj interes. Od gorih nemam nikakvu korist. Samo ću biti još gori, koji sam se kurac mučio u životu da budem gori. Moj interes su bolji od mene. Ja, bilo kao Mesija, bilo kao zadnji kurac, trebam boljeg od sebe. To je moj privatni interes.
Partija rada je vrlo časna organizacija, jer bez rada nema ništa. Ne potcjenjujem ljudski rad apsolutno. Ne bi’ rek’o da sam Mojsije. Ako moram to da radim, onda je to samo zato što neko mora da skupi nešto, da organizuje, da se brine da nema šta nema. Za to treba kvalitetan kadar, a njega nema. I zato će cijela stvar ostat na papiru još najmanje pedeset godina.
STAV: Čemu tolika pretjerivanja?
DŽONI: Namjerno pretjerujem da bi se stvari bolje vidjele…
STAV: Mislim da još nismo raščistili jednu stvar: da li si ti marksista?
DŽONI: Sada, kad su stvari ogoljele u ovoj zemlji i kad se preko noći poslije četrdeset godina društvenog vlasništva i nacionalizacije formiraju klase patrona-gazda i radničke klase i odjednom priča o potpisivanju godišnjih ugovora između njih, jesam marksista, vrlo veliki. Ali samo u tom smislu i ne dalje od toga.
Ko su patroni u ovoj zemlji? Oni koji bi inače trebalo da plate za sve svoje kriminalne postupke u prošlih četrdeset godina. Sad su volšebno postali patroni dajući ljudima kosku da se zbog nje glože, skidajući joj četiri nule. Što su založili za te četiri nule? Založili su zemlju i njenu slobodu! To su založili. To su kriminalci. A ja sam jedini čovjek u Jugoslaviji koji to govori, a svi ostali su srećni. Pa nek im bude, ali nek se zna da je Džoni sumnjao u to. Od samog početka.
Fali pojedinac
STAV: Kako ti gledaš na ulogu pojedinca u istoriji čovječanstva?
DŽONI: Znam za tursku poslovicu, koja je univerzalna, da jedan čovjek vrijedi više od stotine ljudi i da stotinu ljudi ne vrijedi kao jedan čovjek, a ja Turcima generalno vrlo vjerujem. Druga stvar – znam istoriju: znam da je sve ovo što sada imamo, ovaj razgovor koji snimamo, radio, svjetlo, to je sve jedan čovjek – Tesla. Da nije bilo njega, mi bismo sad bili u nekom drugom stadiju.
Pogledajmo drugu Jugoslaviju. To je isto bio jedan čovjek. Nije bitno ko je bio iza, ko je bio pored. To je bio Tito.
Kad gledam muziku vidim Džona i Pola – “Bitlse”. Da nije bilo njih, ja ne bih svir’o.
Pojedinac? To nam je najviše falilo dosad.
STAV: Da li se slažeš sa ocjenom da smo ovdje, u Jugoslaviji, sada generalno slobodniji nego ikad ranije?
DŽONI: …Jesmo utoliko što nas ima više koji smijemo da razgovaramo, da pomišljamo da nešto napravimo, a nismo utoliko što smo prije bili više svoji nego što smo danas.
Jer prije smo, pod Titom, imali svoju nezavisnost – kakva je bila, takva je bila – čiji je on bio garant, a s kim se on zbog nje dogovarao manje je bitno…
Ali je to ipak rađeno laički i zbog toga smo mi sad u ovakvoj situaciji. Ak’ se ovako nastavi, tu nema ništa za nas. Idemo ka totalitarnom svijetu, Orvelovom svijetu, gdje ćemo mi biti samo topovska hrana za, ne znam, islamski ili afrički front, kako se već gospoda nagode…
STAV: Da li su te i ranije ovoliko interesovale teme bez veze s muzikom – ili je to stvar novijeg datuma?
DŽONI: Ja sam se i počeo baviti muzikom zato što sam sve ovo imao u glavi i muzika mi je bila jedini način da to nekako kanalizujem, da dođem do objekata za komunikaciju. Nema čovjek inače s kim da razgovara. I sad nemam s kim da razgovaram, a kamoli kad ne bih bio poznat. S kim bih mogao da razgovaram? S kim? Stavili bi me u ludnicu! Da ne bih došao u ludnicu, moram da razgovaram…
Razgovarao: Vladimir Stakić/(„Stav”, februar 1990, obrada: „Yugopapir”)
