fbpx

Neki umjetnici jednostavno nemaju dovoljno sreće da se njihov rad prepozna tokom njihovog života, a priča o Evi Cassidy je nadmašila mnoge od njih. Veći dio svoje karijere provela je svirajući po restoranima i zadimljenim podrumima Vašingtona, da bi širem auditorijumu postala poznata tek nekoliko godina poslije smrti, kada su na BBC radiju pustili njenu verziju klasika “Somewhere over the rainbow”. Publika je bila oduševljena, a poluamaterski snimci sa njenog nastupa dospjeli su i na televiziju. Posthumno izdate kompilacije postigle su veliki uspjeh i Evi donijele više nego zasluženo priznanje, makar poslije smrti.

Rođena je u malom gradiću države Merilend i prve muzičke korake napravila je u okviru porodice. Otac je primijetio njenu ljubav prema muzici i naučio je da svira bas i gitaru. Čak je sa ocem i bratom imala svoj prvi bend. Ipak, povučenost i osjetljivost su bili jači od nje pa to nije dugo potrajalo. U srednjoj školi se ponovo okušala u muzici, ali bez nekih većih rezultata. Poslije toga, kratko vrijeme je studirala umjetnost, ali razočarana programom i načinom izvođenja nastave ubrzo je napustila fakultet. Uprkos tome, i dalje se nastavila baviti slikarstvom, izradom nakita, vajarstvom…

Što se muzike tiče, ograničavala se na pjevanje pratećih vokala prijateljima jer i dalje nije imala dovoljno samopouzdanja da „pusti glas“. To se promijenilo kada je upoznala producenta Chris Bionda, koji je ubijedio da ima potencijala i ulio joj dovoljno samopouzdanja da počne da snima i organizuje nastupe. Početkom devedesetih snimke njenog glasa dao je Chuck Brownu, sa kojim je snimila duet album “The other side” (jedini zvanični album koji je snimila). Sam album je sastavljen od bluz i džez standarda koji su obrađivani kao dueti ili kao solo pjesme njih dvoje. Album i bolje propraćeni nastupi koji su pratili promociju dali su joj šansu da se probije, ali njeno insistiranje na umjetnosti prije komercijalizacije otežavali su cijelu stvar.

Foto baza

Jednostavno, ona nije htjela da se veže za neki određen žanr, dok producenti i diskografske kuće nisu znale kako da marketinški plasiraju njen eklektični muzički ukus. Najbliže obezbjeđivanju ugovora bila je sa Apollo Recordsom, ali od toga nije bilo ništa jer je studio bankrotirao. Nakon mnogo ubjeđivanja, menadžer je pristao da ona i Biondo snime live album. Ti snimci su kasnije postali riznica poznata i kao “Live at blues alley” album, koji je i proslavio. Kurioziteta radi, čak ni to snimanje nije prošlo bez problema. Planirano je da se koriste snimci sa dva nastupa, ali je zbog problema sa opremom samo drugi dan snimljen i sačuvan.

Njena priča nažalost nije imala sretan završetak. Početkom devedesetih Eva je operativno uklonila mladež sa leđa i zanemarila kontrole koje su joj bile propisane… Za vrijeme promocije albuma počela je da osjeća bol u kuku koji je prvobitno pripisivala ukočenosti od rada na oslikavanju zidova škole. Pošto bol nije jenjavao, otišla je doktoru i saznala da ima rak koji se proširio na više organa. Pritom joj je rečeno da joj je ostalo samo nekoliko mjeseci života. Eva je sakupila snagu i na jesen održala posljednji koncert. Emotivni nastup pred porodicom i prijateljima završen je pjesmom “What a wonderful world” (takođe jedan od snimaka koji je kasnije postao hit). Tretman hemoterapijom se pokazao neuspješnim i Eva je preminula 02. novembra 1996. godine u Merilendu. Kremirana je i njen pepeo je rasut po obiližnjem prirodnom rezervatu.

Posthumno izdati album kompilacija “Songbird” prodat je u više od deset miliona primjeraka i zaposjeo je prvo mjesto liste u Britaniji, a našao se i u top 10 mjesta u nekoliko drugih zemalja. Njenim radom su između ostalih bile impresionirane i muzičke veličine poput Erica Claptona i Paula McCartneya, a jedna od najpoznatijih klizačica svih vremena Michelle Kwan je 2002. godine plesala uz njenu verziju Stingovog hita “Fields of gold”. Uz pomoć folk pevacice Grace Griffith prikupljeno je i dvanaest prethodno neobjavljenih pjesama (osam studijskih i četiri uživo snimka), koji su doprinijeli bogaćenju njene muzičke zaostavštine i dali materijala za nove kompilacije koje su kasnije izdavane. Za 2013. godinu je bilo najavljivano snimanje dokumentarca o njenom životu, ali to još uvijek nije realizovano.

Nadamo se da će do snimanja ipak doći jer Eva, njene vokalne sposobnosti i njena priča zaslužuju svu pažnju i promociju koju mogu da dobiju . U svakoj eri se nađu vrhunski muzičari, ali je rijetko ko znao da poput nje dočara emocije i navede slušaoca da se osjeća kao ona.

 eTrafika.net – Srđan Obarčanin

Napiši komentar