Nura Bazdulj Hubijar – čovjek, žena, majka, baka, pa onda doktorica i bosanskohercegovačka književnica. Njena djela ostavljaju bez daha, tjeraju na suze, smijeh i razmišljanje. U pauzi od mnogobrojnih obaveza odvojila je vrijeme samo za eTrafiku i svoje vjerne čitaoce. Pitali smo je kako je ustvari sve počelo.
– Mislim da nema čovjeka koji sa rođenjem nije dobio i dar za nešto. Ja sam rođena s darom za pisanje. Otkrili su ga drugi, tačnije moj otac, učitelji, nastavnici, drugi đaci. Počela sam pisati kao osmoškolka i redovno za literarne radove na opštiskim i međuopštinskim takmičenjima osvajala prve nagrade. U to sam doba živjela u Sarajevu. Sa simpatijom se sjećam zgodice sa časa tadašnjeg srpsko-hrvatskog u Medicinskoj školi. U pismenoj zadaći sam napisala otprilike – „Sunce se primicalo zenitu nalik na neku džinovsku narandžu.“ Moja profesorica Sosa je ušla u razred čisto sablasnuta, stala iza katedre, raširila svoje malene oči i nekoliko puta ponovila: Ta moljim vas, ta moljim vas, ta nećete vjerovat’. Hubijarevoj sunce liči na narandžu.“ I zviznula mi jedincu, prisjeća se književnica.
Praktično, gospođa Bazdulj Hubijar piše cijeli svoj život, ali je za objavljivanje svoje prve zbirke ipak sačekala neko zrelije doba života, pa je njena zbirka pjesama za djecu pod nazivom „Ja, slavni ja“ izašla kada je imala 37 godina.
– Bila je to tanka knjižica, nalik na teku. Izdavač i recenzenti su došli u Travnik na promociju. Sreli smo se u gradskoj biblioteci. Možete misliti, pred onoliko polica i knjiga, na stolu stoje primjerci te knjižice, tanke, u mekom uvezu, baš je u odnosu na sve ono okolo izgledala nekako jadno. I mene bilo stid!
Knjiga koja je osvojila sva mlada zalju bljena srca, i koja je podstakla druge da se zaljube zasigurno je bila „Ruža“, koja je ujedno uvrštena u obaveznu lektiru.
– “Ruža” je nešto sasvim drugo. Znala sam da je roman dobar, objavila ju je ozbiljna izdavačka kuća „Veselin Masleša“ u kultnoj ediciji “Lastavica”. Kad sam dobila moje primjerke koji su i vizuelno bili doista lijepi, sve sam plakala i milovala knjigu. Poslije sam napisala drugi i treći dio, više zbog čitalaca nego zbog mene. I ja je jako volim. U lektiri je, objavljena u tiražu oko 15.000, prevedena na njemački, nekako baš omiljena.
Naša draga književnica je po profesiji ljekar, pa nas je zanimalo da li postoji razlika izmedju Nure i doktorice Nure.
– Nikakva razlika ne postoji. U svim segmentima života i rada uvijek sam ista. Humanista prije svega. I čovjek. Ali ne ističem to. Ja znam da jesam humanista i da mi za to ne treba potvrda u vidu neke članske karte. Svjedočila sam to i svjedočim i svjedočiću dok me ima – mišlju, riječju, djelom.
Iako njen izbor nije bio medicina, upisala ju je da bi ispunila želju svome ocu, i kaže da se nije pokajala. Nura ističe da je biti ljekar divan posao ako se radi časno, ali da je nažalost, u danjašnje vrijeme došlo do devalvacije svih vrijednosti i svih profesija, pa i medicine i zdravstvenih radnika. Ispričala nam je i jednu zgodnu priču sa dodjele književne nagrade u Zagrebu.
– Nema ništa ljepše nego pomoći nekom ko boluje makar samo lijepom riječju. One za svakog i od svakog imaju ljekovit učinak, a posebno ako im ih uputi ljekar. Na stranici Index.hr je neki mladi čovjek napisao kako se raduje mojoj nagradi i upućuje mi čestitke i zahvalnost jer sam mu osamdesetih godina spasila život. On se toga ne sjeća, pričali mu roditelji. Imam odštampan taj tekstić i znači mi više od svih mojih knjiga, nagrada i priznanja.. Šta je to, šta su sve knjige ovoga svijeta u poređenju sa ljudskim životom…
U razgovoru sa njom nismo mogli a da ne spomenemo roman „Ljubav je sihirbaz, babo“ koji čitaoci izdvajaju kao jedno fascinantno djelo koje bi svaki čovjek trebao pročitati, i opet mu se iznova vraćati.
– To je roman – čudo. Objavljeno je deseto izdanje i još uvijek se traži i čita. Ljudi ga vole, a ja bih bila sretna da ga nikad nisam napisala… U romanu je opisana smrt moje majke, na dan njene pogibije učinilo mi se kako se neko zrnce normalnosti otkida, da će se zakotrljati pred mojim očima… Nije se otkinulo jer sam istoga dana počela „izbacivati“ iz sebe bol, tugu, jad i čemer. Tako je nastao roman „Ljubav je sihirbaz, babo“, kao da sam ga vlastitom krvlju pisala.
Ona je veliki obožavatelj životinja, ali posebno pasa. Petnaest godina je imala pekinezera koji je umro prije 4 godine, i kako kaže, nikada je neće zaboraviti.
– Nikad ne odem na njen spomenik da se ne rasplačem. Što se tiče odnosa ljudi prema tim divnim stvorenjima, mislim da je to jednako i u Bosni i u nekoj drugoj zemlji. Ima mnogo ljudi koji vole životinje, a nažalost, ima i onih užasno surovih. Mislim da onaj ko ne voli žovotinje i nanosi im zlo, ne voli ni ljude i takođe im nanese zlo ako mu se ukaže prilika. Jest, pokušavam ja mnogo što-šta, to je smisao mog života.
Vjeruje da ko ima loš odnos prema životinjama, ni prema ljudima nije bolji. Možda je čak i gori. I da, nažalost, odrasli daju loše primjere djeci i mladima.
– Nedavno je na značajnom skupu i još značajnijem mjestu, u pristustvu odraslih i dosta djece jedna osoba koja bi trebala, ne samo trebala nego morala biti lučonoša našoj djeci zbog posla kojim se bavi, toj divnoj djeci, pokušavajući biti kao duhovita. Pričala je o psima lutalicama u Sarajevu i kako vlasti obećavaju da će ih kastrirati, pa rekla „koja vajda od toga, trebalo bi im počupati zube“. Bukvalno sam se zgrozila. Jedva sam se suzdražala dok djeca nisu otišla, a onda pred svima kazala kako je to užasno ružno u svakom mogućem smislu, ružnije milion puta što je kazano djeci. Poslije mi direktor te institucije rekao kako se i on zastidio i zahvalio mi na „hrabrosti“ da to javno kažem.
Za kraj je naša sagovornica uputila lijepu poruku svim našim čitateljima, ali i otkrila planove za skoriju budućnost.
– Napisala sam oko 100 stranica autobiografije i stala. Ne znam hoću li nastaviti. Sad pišem roman, naslov nemam, već sam napisala više od polovine i mislim da će to biti možda najbolje što sam do sad napisala. Svime što sam radila i radim, ustvari sam slala i šaljem poruku: budite ljudi, volite ljude, vjerujte u dobro i dobrotu.
eTrafika.net – Nadira Ahatović
