Đakomo Đirolamo Kazanova sinonim je za avanturiste i ljubavnike svih epoha. Volio je i vodio ljubav sa 132 žene i sve to opisao je u svojim obimnim memoarima „Istorija mog života”.

Iako je u popularnoj kulturi često predstavljan kao lakrdijaš, Kazanova je bio jedan od najobrazovanijih i najnaprednijih ljudi svog vremena, prevodilac „Ilijade” i vjerovatno koautor libreta za Mocartovu operu „Don Đovani”. Komplikovan i egocentričan, avanturista, sveštenik, muzičar, špijun i diplomata, uspio je iz svog života da iscrpi materijal za biografiju u 12 tomova. Seks je bio samo dio njegove priče, sredstvo za spoznaju dublje ljudske prirode i dobrim dijelom alatka literarne imaginacije.

Rođen je 2. aprila 1725. godine u Veneciji, od roditelja koji su bili glumci španskog porijekla. U svojoj biografiji tvrdio je da je jedan od njegovih predaka plovio s Kolumbom. Đakomo je bio bolešljivo dijete, što je njegovim roditeljima uz zahtjevne karijere predstavljalo dodatni teret. Kada je imao samo godinu, majka Zaneta ga je ostavila na čuvanje svojoj majci, kako bi se posvetila glumačkoj karijeri. Moglo bi se zaključiti da je ovo rano napuštanje bio važan uzrok njegove potrebe da u odraslom dobu opsesivno traga za ljubavlju i pažnjom žena.

Bio je izuzetno lijep dječak, s dugom kovrdžavom kosom koja je još u ranom periodu odrastanja privlačila djevojčice.

Volterov učenik

U jedanaestoj godini poslat je u Padovu da uči za sveštenika pod pokroviteljstvom Abe Gocija, ali već tada sudbina je odredila njegovo pravo zanimanje. Zavela ga je sveštenikova sestra Betina. Nakon povratka u Veneciju, sveštenička odora ga nije spriječila da zavede dvije sestre istovremeno. U to vrijeme bio je pod patronatom senatora Malipera, koji bi, pretpostavlja se, mogao biti njegov biološki otac.

Kazanovinu mladost obilježilo je ponašanje koje je pratilo određenu matricu. Uvijek bi imao bogatog patrona, upetljao bi se u neku intrigu, zaveo nekog, izbio bi skandal i on bi ubrzo nestao iz grada.

Godine 1760. upoznao je Voltera. Susret sa slavnim pjesnikom na njega je ostavio snažan utisak:

– Ovo je najsrećniji trenutak u mom životu. Konačno sam upoznao svog učitelja. Već dvadeset godina sam, gospodine, vaš učenik.

Volter mu je na to odgovorio:

– Čini mi tu čast i narednih 20 godina, ali obećaj mi da ćeš mi tada donijeti moju nagradu!

Vrijeme provedeno s Volterom obilježile su literarne rasprave koje su se uglavnom odnosile na Aristotela, koga je Kazanova izuzetno cijenio, a Volter volio da kritikuje.

Jednom prilikom, 1784. godine, sreo je čuvenog Lorenca da Pontea, s kojim je radio na libretu, tekstualnoj podlozi čuvene opere „Don Đovani” (“Kažnjeni razvratnik”). Za operu u dva čina, čija radnja ima dosta sličnosti s detaljima iz Kazanovinih memoara, muziku je pisao Mocart, a premijerno je izvedena u praškom Državnom pozorištu 1787. godine.

Kazanova je zavodio žene iz svih klasa. Nije se libio da svoje srce otvori za časne sestre, udate žene, pa i maloljetnice. Nije se nikada ženio, ali imao je potomstvo. Volio je da se pred svojim ljubavnicama oblači kao žena, da ga udešavaju kao djevojčicu, a ni homoseksualna iskustva nisu mu bila strana.

Bio je veoma naklonjen inteligentnim ženama. Pisao je:

– Bez razgovora, zadovoljstvo ljubavi smanjuje se za najmanje dvije trećine.

Teško da bi ga bilo ko mogao opisati kao hladnokrvnog zavodnika. Prema ženama koje je volio bio je izuzetno pažljiv, a često je pomagao i ženama koje bi se našle u nevolji, trudne i napuštene od neodgovornih partnera. Za Kazanovu žena nikada nije bila samo objekat želje, a njegov najveći strah bio je da neku od njih ne povrijedi.

U rukama inkvizicije

Njegova najveća ljubav bila je Henrijeta, koju je upoznao 1749. godine. Ona ga je opisala kao najčasnijeg čovjeka koga je poznavala. Kada su se rastali, na prozoru hotela u Ženevi vrhom dijamantskog prstena urezala mu je poruku „Zaboravićeš i Henrijetu”. Dvadeset godina kasnije, njeno proročanstvo se obistinilo. Pri slučajnom susretu na ulici, prošao je pored nje ne prepoznavši je. Tada je imala 51 godinu, a u pismu mu je napisala sljedeće:

– Hoćeš li mi vjerovati da mi je, iako te još volim, drago da me nisi prepoznao? Nije da sam ružna, ali godine su izmijenile moju fizionomiju.

Već 1756. Kazanovin buran život kreće silaznom putanjom. Objavio je kontroverznu poemu zbog koje ga je inkvizicija osudila na kaznu u zloglasnom zatvoru “Palaco Dukale”. Prokopavši uz pomoć saučesnika tunel kroz pod, Kazanova je bio prvi čovek koji je uspio da pobjegne iz ovog zatvora. Dvadeset godina kasnije, zamijenio je uloge i postao tajni agent inkvizicije.

Pored mnogih zanimanja, Kazanova je bio i osnivač Nacionalne lutrije u Francuskoj 1757. godine. Negdje u to vrijeme, privremeno se obogatio. Tokom cijelog svog života bio je angažovan u raznim prevarama i šemama za bogaćenje, od koje je vjerovatno najbizarnija ona kada je, 1763. godine, obavio migraciju duše markize d’Urfe u tijelo novorođenog dječaka.

Krajem 18. vijeka, sa već punih 65 godina, Kazanova je bio potpuno istrošen. Našao je uhljebljenje kao bibliotekar grofa Džozefa Čarlsa de Valdstajna u njegovom zamku, gdje je bio duboko nesrećan. Isluženi zavodnik postao je meta podsmijeha, što mu je veoma teško palo. Tu je započeo pisanje memoara, što je za njega bio lijek i spas od ludila. Tokom devet godina, pisao je veoma posvećeno najveći dio dana i noći, na francuskom jeziku koji je volio više nego maternji italijanski. Njegovi memoari dosežu samo do 1774. godine. Nije stigao da ih završi. Umro je 1798. godine. Njegove posljednje riječi svjedočile su da se pred kraj života vratio svojim religijskim načelima iz mladosti:

– Živio sam kao filozof, a umro kao hrišćanin.

medias.rs

 

 

Napiši komentar