Profesionalnom glumom počela je da se bavi prije četiri godine. U isto vrijeme na televiziji i u pozorištu. Najprije su to bile male uloge, maltene statiranje pred kamerama, uglavnom niz sitnih poslova u raznim televizijskim emisijama. To je bio njen glumački početak, pa ipak, i on je imao svoj početak – ulogu Stele u “Veličanstvenom rogonji”.

Poslije te uloge Svetlana Bojković, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu poznatija kao Ceca, dobila je ponudu da radi u dvije serije “Čedomir Ilić” – u režiji Joakima Marušića i “Kuda idu divlje svinje” – u režiji Hetriha.

Do danas, Ceca je ostvarila mnogo uloga na televiziji i u pozorištu. O tim ostvarenjima ona kaže:

– Da govorim o nekim rezultatima, mislim da je još rano. Po mojoj ličnoj ocjeni, a ja sam prema sebi veoma stroga, nijedan moj dosadašnji posao ne zaslužuje da o njemu govorim kao o ostvarenom kvalitetu.  Zadovoljna sam činjenicom što sam za ove četiri godine od kada se profesionalno bavim ovim poslom, imala prilike da sve vrijeme radim.

U pozorištu sam dosta uradila. Imam 15 ostvarenih uloga, među njima i najdraže: Ljubica u “Đidi” (prva uloga u Savremenom pozorištu), druga ženska uloga u “Mudroj glupači” (prva uloga u Jugoslovenskom narodnom pozorištu), Nađenka u “Običnoj priči” – Gončarova, Ana Dembi u “Kinu”, Himena u “Sidu” i Jelisaveta knjeginja crnogorska.

Mladalačka faza

Očigledno je da ste za protekle četiri godine imali pretežno uloge ljubavnog karaktera. Šta to znači?

– To je tačno. Međutim, smatram to svojom prolaznom, mladalačkom fazom. Naravno, u budućnosti mi je želja da ipak igram više karakternih uloga, a ne heroine koje pretežno sada igram. Time ne želim da potcijenim svoj sadašnji posao, jer u ovome što radim, mogu dosta da naučim, da razvijem sebe.

A kako objašnjavate da se baš takve uloge dopadaju gledaocima?

– Pa nisu sve uloge isključivo heroine. Ima ih koje su drugačijeg tipa, recimo, u TV seriji “Kuda idu divlje svinje”. Ipak, željela bih da nastavim sa još karakternijim ulogama.

Popularne ličnosti svakodnevno dobijaju desetine pisama! Da li je i sa vama isti slučaj?

– Dobijam različita pisma. Obično mi pišu ljudi koji traže moju fotografiju, a s vremena na vrijeme stigne i po koje ljubavno pismo. Međutim, ona su toliko beznačajna, nisu čak ni duhovita, da ih zaista brzo zaboravljam. Najdraža pisma su mi ona, u kojima mi traže ploču!

Zar pjevate?

– Samo u kući! Još nisam snimila ploču, a vjerujte, za to nemam ni ambicija. A eto, ljudi traže moju ploču! Koliko god je to smiješno, ujedno me i veseli. Tu se dotiče pitanje popularnosti, koja je za mene potpuno besmislena. Iole ozbiljnom čovjeku ona ne može ništa ozbiljno donijeti. To je jedna konstrukcija štampe, nametnuta publici, jedan čisti atak na nju. Pojavi se novo lice i štampa dok ga ne izbaci u one ustaljene vode, prosto bombarduje fotografijama, napisima, tako da publika nema vremena da se obavijesti o nekom objektu procjenjujući njegov kvalitet. Čak vidite koliko to daleko ide, ne zna se ko u koji domen spada.

Onda, da ne procjenjujemo sami kakva ste osoba, recite nam, šta mislite o sebi?

– Mislim da sam vrlo jednostavna osoba i da se moje želje ne razlikuju od onih koje ima velika većina ljudi. Volim u slobodnom vremenu da budem u kući, da se bavim domaćim poslovima, volim da putujem, da idem na izlete i da čitam.

Ponekad, volim da odem u kafanu, jednom rijčju, volim sve ono najobičnije, ništa posebno.

Stvaralačke krize

A kad ste prvi put zavoljeli glumački poziv?

– Rekla bih da od jedanaeste godine ni o čemu drugom nisam razmišljala, osim o glumi. Iako je to još bilo djetinjstvo, želja da se bavim ovim pozivom je skopčana sa nekom mojom unutrašnjom potrebom da se na ovakav način izražavam. Interesantan je, na primjer, jedan podatak, da čak ni u svojim unutrašnjim dijalozima, nikada nisam upotrebljavala termin glumica. Pa čak i danas, kad treba da izjavim kojim se poslom bavim, uvijek kad kažem: “Glumica sam” – to mi je nekako strano i pomalo smiješno. Ne bih umjela da objasnim zašto, ali možda zbog toga što mi je teško da svoj posao definišem.

Čini mi se da bih ga na taj način suzila.

Da li ste nekada osjetili da ne možete umjetnički da se izrazite, da ste u krizi?

– Ja sam uvijek u krizama zato što svaki zadatak koji dobijem za mene predstavlja određeni napor dok ga sebi ne razjasnim i ne uradim. Međutim, takvo shvatanje ne stvara nikakve depresije u meni. To je normalan proces mog posla koji me tjera na jednu istrajnost u radu. A jedino što mogu da garantujem za sebe (ne mogu da govorim o talentu ili kvalitetu) jeste da sam veoma vrijedna. Ipak, smatram da tek kad prođe vrijeme i kad savladam abecedu glume, što će reći kad dođem u zreli period, onda ću o tim krizama moći više da govorim. Zasad ovoliko!

U takozvanim umjetničkim krugovima, brak je teško održiv. A ipak, vi ste tri i po godine u braku! Šta mislite o tome?

– Činjenica je da je brak među ljudima mog “staleža” teško održiv. Zašto? Mislim da je razlog vrlo jednostavan i tu ne treba mistificirati. Ljudi mog kova kažu: “Mi smo nemirnog duha, labilnih nerava, boemi, skloni promjenama i intenzivnom životu.”Ipak, to je sve čista mistifikacija. Smatram da normalnu opuštenost, onu plemenitu opuštenost iz koje jedino mogu da proiziđu dragocjene stvari u djelovanju jedne ličnosti, jedino može da ostvari jedan skladan i harmoničan privatan život. To je za mene brak. Naravno, za takav brak se treba boriti i njegovati ga.

 

 

 

Razgovarao: Slavoljub Kedžić

Obrada: Yugopapir (“Čik”, jun 1972)

Napiši komentar