Vjerovatno ste svi čuli za Džeronima, a da li znate njegovu životnu priču?

Džeronimo, legendarni poglavica indijanskog  plemena Apaši Čiričahua doveden je 1904. na Svjetsku izložbu u Sent Luisu kao “eksponat”. Na izložbi je boravio šest mjeseci zarađujući od prodaje razglednica sa svojim ratnim likom i dajući autograme znatiželjnicima. Stanovnici Sent Luisa pozivali su ga u domove na čaj, nedjeljom bi glumio u predstavi o Divljem zapadu. Bio je na paradama i prijemu kod američkog predsjednika.

Ulovljen u mrežu potrošačkog doba zarađivao je kao nikada u životu. Tako je Džeronimo prestao da bude simbol slobodnog čovjeka koji je živio s prirodom kao njen dio, simbol neustrašivog ratnika koji do kraja brani svoju domovinu od došljaka – bijelih ljudi.

Džeronimo je rođen 1829. godine, a umro je 1909. U svojoj autobiografiji kaže:

– U mladosti nikada nisam vidio bijelog čovjeka, ni misionara, ni sveštenika. Živjeli smo tiho po prerijama Arizone spojeni s prirodom, povezani jednostavnim životom. Sa 17 godina primljen sam u vijeće ratnika, što znači da sam ušao u svijet odraslih. Tada sam mogao zaprositi i lijepu Alope, čijoj sam porodici morao darovati krdo ponija koje sam sam ulovio.

Tako je sve teklo do ljeta 1858. godine, kada su Apači otišli u Meksiko radi trgovine i razmjene dobara. Logor je bio postavljen izvan grada i u njemu su bile žene, djeca, zalihe oružja i samo nekoliko stražara. Jednog dana odred Meksikanaca je opustošio logor, osim žene i troje djece. Džeronimu su ubili i majku. Od tada je njegova mržnja prema bijelim ljudima postala neopisiva.

Na dan Svetog Džeronima Indijanci su se osvetili. U borbi se najviše istakao Džeronimo, koji je po tom prazniku i dobio ime (pravo ime mu je bilo Gojatalaj – Onaj Koji Zijeva). Od 1858. do 1889. godine, gotovo 30 godina bježao je i borio se s Meksikancima, pa kasnije Amerikancima. O njemu je kružio mit da ga metak ne može ubiti. Na kraju kao posljednji poglavica Indijanaca 1886. godine predao se sa svojih preostalih 38 ratnika. Tada je sklopljen sporazum o miru i uklapanju plemena u “novo društvo”. Većinu odredbi Amerikanci nisu poštovali, a Indijanci su odvedeni da žive u rezervatima.

Džeronimo se uvijek htio vratiti u Arizonu i u nekoliko navrata je to tražio od bijelih političara. Govorio je:

-To je moja zemlja, moj dom, zemlja mojih otaca, dopustite mi da se vratim. Želim svoje posljednje dane da provedem tamo i da budem pokopan među tim svetim planinama.

To mu se nije ostvarilo. Pretjerano konzumiranje alkohola  stvaralo mu je probleme. Jedne je noći pijan pao s konja i ostao da leži na tlu, bez svijesti u hladnoći. Umro je od upale pluća 17. februara 1909. godine – nekoliko dana kasnije.

Tokom 1905. i 1906. svoju životnu priču izdiktirao je S. M. Baretu, direktoru škole u Oklahomi. Nevelika knjižica od 100 stranica postala je neprocjenjivo svjedočanstvo o istoriji, osvajanju i obrani Divljeg zapada.

press express

Napiši komentar