U brojnim knjigama, svjedočenjima, filmovima, Grigorij Jefimovič Raspućin uglavnom je opisan kao čovjek natprirodne moći, iscjelitelj i vidovnjak, mistik i razvratnik, prevarant, pa čak i kao zavrbovani njemački špijun.
Sasvim drugačiji pogled na ovu ličnost, koja gotovo jedan vijek raspaljuje maštu čitalaca, dao je Aron Simanovič, njegov lični sekretar, u knjizi “Raspućin: vječna tajna”, koja je objavljena davne 1930. u Parizu.
Po zanimanju draguljar, Simanovič se 1902. godine preselio u Sankt Peterburg, gdje je lako uspostavio veze sa raznim ličnostima bliskim dvoru Romanovih, a zatim je upoznao i caricu Aleksandru, koja je od njega kupovala nakit. Tri godine kasnije Simanovič se na dvoru upoznao sa Raspućinom, koji je tu stigao zahvaljujući sticaju okolnosti. Praktično, dovele su ga kćerke crnogorskog kralja Nikole, Milica i Anastasija, koje su ga upoznale prilikom zajedničkog putovanja u Kijev. Tamo su u jednom manastiru zapazile monaha koji je testerisao drva i tako zarađivao za hljeb. Vrlo brzo Raspućin ih je opčinio pričama o svom hodočašću do Jerusalima, do kojeg je pješice prešao put od 3.000 kilometara, a naročito o svojim vještinama da liječi sve bolesti i da može da predvidi budućnost.
Izliječio carevog sina
U Sankt Peterburg je pozvan da bi izliječio carevog sina Alekseja, koji je tada patio od neizlječive hemofilije. Već prilikom prvog susreta uspio je dječaku da zaustavi krvarenje i ubrzo je stekao neograničeno povjerenje carskog para. Pošto nije znao mnogo sa parama, za sekretara je uzeo Arona Simanoviča.
– Raspućinov nečuven uspjeh na dvoru učinio ga je idolom. Samo jednom riječju Raspućin je državnom službeniku mogao da obezbijedi plaketu, unapređenje ili bilo koju drugu važnu korist. Zbog toga su vrlo brzo počeli da ga opsjedaju službenici najrazličitijih kategorija. Bio je moćniji od bilo kog administrativnog dostojanstvenika – piše Simanovič.
Bio ga je glas da je prost, bestidan i neuk, ali njegov sekretar ističe da se tako namjerno prikazivao, kako bi dao oduška svojoj mržnji prema vlasteli. Najviše je volio da napada plemiće govoreći im da su psi, a nikada nije uputio nijednu ružnu riječ seljaku ili siromahu. One koji su živjeli u bijedi, slao je Jevrejima milionerima, s porukom da pomognu nevoljnicima. One koji su dolazili da ga mole za pomoć primao je rado, pa je kroz njegov nevelik stan prolazilo i po dvije stotine osoba dnevno.
– Svako biće koje dođe kod mene drago mi je – imao je običaj da kaže poslije svake audijencije.
U svom radnom kabinetu puno vremena provodio je sa damama iz krugova aristokratije ili visoke birokratije. A u otmenom restoranu “Vila Rode” imao je posebne prostorije za noćna orgijanja. Kada je počeo da se pronosi glas da održava intimne odnose sa caricom, kao i da se nedolično ponaša prema caričinim kćerkama, što je bilo bez svakog osnova, Simonovič ga je zamolio da se malo ostavi žena.
– Je li to moja krivica? – uzvratio je Raspućin. – One same dolaze kod mene, da bih se zauzeo za njih kod cara. I šta ja tu da radim? Zdrav sam i jak muškarac i ne mogu da odolim čarima lijepe žene koja mi je pritom sama prišla. Zašto da je ja ne uzmem?
Navijao za seljake
Iako bez ikakvog obrazovanja, zahvaljujući dobrom pamćenju naučio je mnogo toga i tokom godina sazrio je u svojevrsnog filozofa. Tokom dugih sati koje je provodio u krugu carske porodice, Raspućin je s njima razmatrao najrazličitija vjerska i politička pitanja. Govorio im je o patnjama običnog ruskog čovjeka i o životu seljaka, predlagao je caru velike agrarne reforme i sanjao o monarhiji u kojoj bi vladajuća klasa bili seljaci. Govorio je da bi posjede države i manastira trebalo podijeliti paorima, kao i velike posjede koji pripadaju bogatim pojedincima. Najvažnije mu je bilo da se plemstvu oduzme vlast u državi, a caru je ovako govorio:
– Tvoj sin treba da bude car seljaka, a ti ćeš tako zauvijek ostati Nikolaj Veliki.
Raspućin je bio veliki protivnik rata i u trenutku objave svjetskog rata uputio je caru pismo u kojem je, između ostalog, naveo:
– Nijemci će možda biti pobijeđeni, ali šta će biti sa Rusijom? Udavićemo se u krvi. Velika je nesreća. Beskrajna je tuga.
Što je bio moćniji, to je imao sve više ljutih neprijatelja. U nekoliko navrata pokušavali su da ga ubiju, ali iza svih zavjera stajao je njegov nekadašnji prijatelj, episkop Ilijodor. U jednom trenutku među zavjerenicima se našao i vjerenik njegove starije kćerke Mare, Simeon Pšakadze, koji je na večeri u kući grofa Tolstoja izvukao pištolj. Raspućin je to primijetio, pogledao ga pravo u oči i rekao:
– Hoćeš da me ubiješ, ali te ruka ne sluša!
Čuvši ovo, potpuno sluđen Pšakadze je okrenuo oružje i ispalio sebi metak posred grudi.
Ipak, odlučni i dobro organizovani Raspućinovi neprijatelji uspjeli su da mu dođu glave, ali šta se tačno dogodilo u noći između 16. i 17. decembra 1916. godine, do danas nije rasvijetljeno.
Nekoliko verzija atentata
Izvjesno je da su među glavnim izvršiocima atentata na Raspućina bili Vladimir Mitrofanovič Puriškevič, ekstremni desničar i vatreni monarhista, veliki knez Dmitrij Pavlovič Romanov i Feliks Feliksovič Jusupov, u to vrijeme najbogatiji čovjek Rusije. Jugupov je umro u Parizu 1967, a iza sebe je ostavio čak pet verzija ubistva, tako da je njegovo svjedočanstvo izgubilo na vjerodostojnosti. Istraživanja iz 1993. i 2004. utvrdila su da prilikom atentata nije korišćen otrov, kao što je bilo navedeno u pojedinim izvorima, ali je glavna tajna ostala u vatrenom oružju. Utvrđeno je da je pucano iz dvije vrste revolvera, od kojih je jedan pripadao britanskim obavještajcima. Ali to je još jedna u nizu misterija u vezi sa imenom Raspućin…