„Volim život i žao mi je što ću umrijeti. Ako mi se to uopšte jednom i dogodi. A izgleda da hoće, mada, vazda velim da ne idemo nigdje, sve što se vidi i čuje traje vječno.“ Vojo Stanić
Veliki crnogorski i jugoslovenski slikar, Vojo Stanić, rođen je 3. februara 1924. godine u Podgorici. Odrastao je u Nikšiću, gdje je i završio osnovnu školu i gimnaziju, dok je Akademiju likovnih umetnosti, odsjek vajarstvo završio u Beogradu 1951. godine u klasi profesora Alojzja Dolinara. Još kao srednjoškolac, divio se kipovima, jer je bio očaran mogućnostima čovjekove ruke. Međutim, vremenom se opredjeljuje za slikarstvo. Nakon studija odlazi u Herceg Novi, gdje i danas živi. Imao je više od sedamdeset samostalnih i 150 kolektivnih izložbi, dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih AVNOJ-eve, Trinaestojulske, Politikine, nagrade grada Zagreba, nagrade Likovnog salona Cetinja, memorijala Milena Pavlović Barili… Član je i CANU i DANU.
„Čovjek se usavršava tako da kroz obrazovanje onaj koji je pametan postaje još pametniji, a onaj koji je glup još gluplji. Bolje rečeno, čovjek razvija svoju urođenu pamet ili urođenu glupost“, izjavio je jednom Stanić.
Vojo Stanić, jedan je od najznačajnijih i najosobenijih crnogorskih slikara. Decenijama je ostao dosledan svom slikarskom jeziku, to je čovjek koji spaja realno i nerealno, slika obične živote malih ljudi i njihove svakodnevne životne priče, dočarava život Mediterana, kako ga doživljava i vidi iz svog ateljea u potkrovlju kuće u Herceg Novom. To su često fantastični prizori s običnim predmetima na neobičnim mjestima gdje se prepliću java i san, realno i izmišljeno. Svojim slikama govori nam da smo mi u stanju da izmišljamo život, i da u svakom trenutku nesvjesno dokazujemo da smo i sami umjetnici, sposobni da stvaramo novi svijet.
„Na Stanićevim slikama postoji suprotnost dva svijeta – između onih koji svoj život provode na ulici, u gunguli, graji i trčkaranju i onih koji u sobičcima, na terasama, u tavernama, na zaboravljenim i nevidjivim mjestima provode usamljeničke dane osobenjaka, ljubavnika, sobnih umjetnika, voajera, slijepaca i udovica. Suprotnost ta dva svijeta uslovljava suprotnosti samog čovjeka. Stanićeve ljudske figure često su pola ljudi, pola lutke. Lutka je simbol ljudske otuđenosti i mehanizovanog ponašanja”, napisao je Branko Kukić.
Iako je jako susretljiv i druželjubiv, ovaj bard crnogorskog slikarstva vrlo rijetko daje intervjue, pa je tako jednom izjavio:
„Radije bih ti nacijepao tri tovara drva za zimu, mada više nijesam ni za tu rabotu, nego sad stao pred kameru.“
On slika svijet koji kao da neprestano učestvuje u nekom ritualu. Glave muškaraca s brkovima i šeširima na glavama, prenesene iz tridesetih godina prošlog vijeka, gospođice i punije gospođe u kupaćim kostimima, brodove koji se gube u daljini izmaglice, prepoznatljive slike Boke kotorske… Svaka njegova slika je izrazito narativna, na svakoj se nešto događa, i to ne samo u prvom planu, nego i u drugom i trećem.
Slavni irski glumac, Pirs Brosnan, prije dvije godine boravio je u Herceg Novom zbog snimanja filma “Novembar Man”. U hotelskom apartmanu gdje je bio smješten zapazio je monografiju posvećenu umjetnosti Voje Stanića. Oduševljen njegovim slikama, tražio je preko svog menadžera susret sa Stanićem. Obišao je njegovu kuću, galeriju i atelje, pažljivo je posmatrao svaku njegovu sliku. Bio je impresioniran Stanićevom umjetnošću, upravo jer se u njegovim slikama osjeti sve ono što skriva Mediteran u svojim malim mjestima: dosada letovanja, razvučeni život trgovaca, kelnerica i ljenčuga, usamljenost penzionisanih pomorskih kapetana, žal probisvjeta za pučinom i daljinom, ciku pleh-muzike, raskošni život osobenjaka, ushićenost mađioničara.
„Mnogi eksperimenti u današnjoj umetnosti potiču od fiks ideje da se bude originalan, pošto je uobičajeno da se misli kako je to najvažnije. Da li je dovoljno da je nešto originalno i novo da bi bilo dobro? Da li je uvijek ono što je novo bolje nego staro? Prava originalnost je spontana i potiče od ličnosti koja je sama originalna, nastaje bez imalo muke i napora”, napisao je Stanić u monografiji „U dokolici”.
Živeći skriveno na obalama Jadranskog mora, Stanić nije podlegao promjenama koje su se tokom druge polovine 20. vijeka dešavale u centrima slikarstva i ostao je vjeran svom stilu. Slike ovog najvećeg živog slikara na našim prostorima, postavljaju brojna pitanja na koja mi sami nemamo odgovore. Iako se njegov umjetnički izraz nije mijenjao, on je uvijek ostao jedinstven.
„Pročitao sam da je neko rekao da se ‘samo idioti ne mijenjaju’. Ja sam jedan od tih idiota. Ne vjerujem u mijenjanje ljudi i ne vjerujem u ljude koji se mijenjaju. Čovjek se samo usavršava i postaje bolji ili gori, ali uvijek dosljedan samom sebi.“ Vojo Stanić
eTrafika.net – Nataša Mihajlović
