fbpx

“Principi stvarnosti” je zbrika pjesama objavljena prije nešto više od godinu dana, za šta je zaslužan Amir Šulić. Diplomirani psiholog, koji osim ljubavi prema književnosti gaji i ljubav prema filozofiji, rođen je 1983. godine u Zagrebu, a živi u Banjoj Luci.

Već u djetinjstvu je, kako kaže, bio svjestan da je književnost ono čime se istinski želi baviti. Najprije je počeo pisati poeziju, a kasnije ostale književne forme, ali i filozofske, kojima se trenutno najviše bavi. Pisanje, kako kaže, za njega predstavlja pokušaj pronalaska nas samih, koji je unaprijed osuđen na propast, jer da nije tako pisanje ne bi bilo moguće.

Autori čiji je rad najviše uticao na njega bili su: Bodler, Edgar Alan Po, Lorka, Rilke, Jesenjin, Mak Dizdar.

Foto baza

I pored toga što je bio osvješćen da se danas nije lako probiti kada je bavljenje umjetničkim izražavanjem u pitanju, nastavio je sa pisanjem i nije mario za negativne komentare drugih, koji su opet podrazumijevajući kada je u pitanju bavljenje književnim radom.

– Reakcije su bile različite u zavisnosti od koga su dolazile, a kretale su se od odobravanja i pozitivnih kritika, preko nezainteresovanosti, pa sve do nerazumijevanja onoga o čemu sam govorio, ali bez obzira na to nastavio sam da pišem.

Kao i svaki mladi, ambiciozni čovjek na početku svog stvaralačkog rada, imao je ciljeve nimalo lako ostvarljive, ali bio je svjestan težine svakog početka, kao i mogućnosti da se svaki trud kad tad isplati.

Svoju prvu zbirku pjesama je izdao tako što je osvojio prvo mjesto na konkursu koje je raspisalo Kulturno društvo Novo Sarajevo, a nagrada je bila upravo izdavanje nagrađene zbirke poezije. Učestvovao je i u zajedničkoj zbirci pjesama navedenog društva. Pored toga njegova pjesma pod nazivom “Kipar” uvrštena je u zajedničku zbirku pjesama internacionalnog poetskog konkursa “Castello di Nuino u Italiji”.

Pisanje se prilagođava i treba prilagoditi svojim mislima i osjećajima koje iznosimo na papir, ali bez obzira na to ne smijemo zanemariti čitaoce, jer oni su ti kojima su piščeva djela upućena. Evo šta Amir konkretno misli o piščevom odnosu prema čitaocu:

– Problem por uke djela je izričito vezan za čitaoca. Moja djela nisu zatvoreni diskursi u kojima je značenje čvrsto fiksirano, već predstavljaju  njegovo razodlaganje, suspenziju koja otvara mogućnost višestrukih čitanja i tumačenja. Želja autora po meni ne smije da prevlada želju čitaoca, a samo djelo iako ne može izbjeći sudbinu gospodarskog diskursa i poziciju autoriteta samim tim što se obraća drugima, što im govori, može ipak suočiti čitaoce sa brojnim apsurdima, paradoksima.

Pored pisanja se bavi i kritičkim obrađivanjem društvenih fenomena sadašnjice i obrađuje ih u okviru filozofskih tekstova i problema karakterističnih za savremenu pogotovo poststrukturalističku filozofiju. Neke od društevnih, kulturnih tema koje se u njima pojavljuzju su: subjekt i kapitalistička produkcija značenja, ideologija, liberalna demokratija, autoritet odnosi moći i slično.

Svoja filozofska djela do sad nije objavljivao, i trenutno mu je taj poduhat primarni cilj. Planira se posvetiti i pisanju romana.

– Primarni cilj kojem sam trenutno najviše posvećen je završavanje i izdavanje mog prvog filozofskog djela koje, uopšteno govoreći, tematizira položaj subjekta naspram različitih oblika vremenovanja vlastite egzistencije i odnos prema Drugom. Nakon toga namjeravam  se posvetiti pisanju romana čije sam glavne obrise skicirao. S obzirom na tešku situaciju što se tiče izdavanja publikacija koje nisu komercijalne, pogotovo kada su njihovi autori mladi i relativno neafirmisani, nadam se da ću uspjeti pronaći zainteresovanog izdavača.

Nakon odrađenog posla, napora, rada i istrošene energije, pa tako i pisanja, svakom čovjeku prija malo oduška onako kako to samo njemu odgovara, i opuštanja uz drage osobe.

– Slobodno vrijeme, sada kao i ranije, provodim čitajući, rado boravim u prijatnom društvu, volim putovati, a nisu mi strani niti razlitičiti oblici dangubljenja i lijenčarenja, koje ipak nastojim svesti na prihvatljivu mjeru.

 U nastvaku iznosimo neke od njegovih pjesama:

TJESKOBA

U hladnoći jasnih, samotnih visina,
Prolaznost ne skriva brazde svoga toka,
Nestaše iluzije, ta opojna vina,
Samo istina se smije, prazna i duboka!
Pjesma koja kida tkivo mojih grudi,
Ne stiže do ušiju niti jednog bića,
Pustinja izmedu mene i ljudi
Žudno guta glas svakoga otkrića.
Samoća otkriva tajnu ništavila,
Daje mu slobodu da buja i raste,
Bez najmanjeg srama, ništa ne bi skrila,
Prinosi mu krv, ožiljke i kraste!
Sve je ponor, bezdan koji vreba,
Moje ništavilo prožima sve kutke,
Padati, tonuti, patiti sad treba,
U iskonu što nas pokreće ko lutke!

STVARANJE

Isklesaću te, bezoblična stijeno,
Oštricom tuge i neizmjerne bijede,
Izgubićeš mir u okrilju njenom,
Zbog spoznaje nesretne i blijede.
I ne pitaj mene, zakon slijepi,
Zašto moraš patiti i propasti,
Iako te muči i nimalo ne krijepi,
Ta ce ti se tamnica još i dopasti!
Zato iscrpi najveće muke,
U vlastiti bezdan hrabro se vini,
Propadni i uskrsni od vlastite ruke,
I na pola puta premoren počini!

PRINCIPI STVARNOSTI

Proždirući sebe život postoji,
Viče, ćuti, plaši se i ljuti,
Iako nebrojeno bića kroji,
Ni trunku ništavila neće otkinuti.
Tinja tama ostrvima svjetla,
Ustreptale oaze u beskrajnoj noći,
Koja niti sa krikom pijetla
Nikada nad nama neće proći!
Taj pohlepni život i tame sila,
Vode drevnu bitku stariju od svijeta,
Rat izmedu bola i ništavila,
Po kojoj i nebivstvo postoji i cvjeta!

PRVA ZORA

U tebi tek prva zora sviće,
Proljeće krasi neobuzdanu kosu,
Nemir pokreće cijelo biće
Da jutarnju skupljaš rosu.
Za tebe je život neiscrpan dar,
Šarena paleta beskrajnih mogućnosti,
Za mene bijaše prozaična stvar,
More bola bez promjene, budućnosti.
Već mi je starost uklesala bore,
Naivna mladost kratkog je vijeka,
Prebrojah zvijezde, planine i gore,
Vidjeh bezdan koji spokojno me čeka!
I kad me obuze tama duboka,
A svijet postade tamnica beznađa,
Vidjeh dva nemirna, vrela oka,
U kojima se tek prva zora rađa!

eTrafika.net – Erna Duratović

Napiši komentar