Jedan čovjek brzog osmijeha, hitrih kretnji, vitak, neodređenih godina, smeđ, podsmješljiv, a prema sebi ciničan, osvojio je televizijsko gledalište u “Vrućem vetru”. To je Boba, pisca Siniše Pavića, Boba glumca Bore Todorovića, vječitog dječaka našeg pozorišta.
Ko ga je vidio u “Psećem srcu” Bulgakova u režiji Aleksandra Petrovića, na sceni njegovog pozorišta “Atelje 212”, u jednoj virtuoznoj glumačkoj solo partiji, među ostalim “solistima”, shvatiće, možda, da je ovaj Bob za Boru Todorovića – igrarija. Jer, tamo se on bukvalno pred očima gledalaca pretvara u psa, na neki nestvaran, nadrealan i samo izvjesnim glumcima moguć način.
Jabuka i suze
Kako je rastao i izrastao ovaj odlični, moderni umjetnik scene, godinama poznatiji po tome što je – brat Mire Stupice?
Sjedimo u stanu gdje sve služi ljudima, tu je Dana, mama, koja objašnjava bez riječi otkuda šarm Miri i Bori, tu je i Dana, mala Borina kćerka po kojoj se vidi da je taj šarm – neuništiv.
Sjećanja, prošlost? On bi, možda, radije o budućnosti.
– Ne volim melodramu i stoga se nerado sjećam svoga djetinjstva. Kada bih o njemu govorio morao bih da pričam o ocu, koji je umro mlad, od tuberkuloze, o našem, potonjem, siromaštvu… Ostavljam to za sebe, za neke trenutke intime. Imao sam tri godine kada sam izgubio oca, a nevolje su došle poslije toga.
Rano se, kaže, sreo sa pozorištem, zahvaljujući Miri. Bila je već mlada i poznata glumica Umjetničkog pozorišta u Beogradu, kada je u nekom komadu, trebalo da se pojavi i jedan dečko.
– Imam ja mlađeg brata – rekla je reditelju Bati Konjoviću.
Tako sam u jedanaestoj godini zaigrao svoju prvu rolu. Davao sam, sjećam se, nekakvu jabuku nekoj ženi, valjda, majci, a pritom su mi tekle suze. Igrao sam to, kažu sjajno…
Poslije su došle neke druge, od pozorišta važnije, mladićke stvari – djevojke, fudbal, igranke…
-Pozorište – to je bio nekakav “ženski” posao; posao, recimo, za moju sestru, kojom sam se, inače, veoma ponosio. Ja sam išao drugim stazama…
Služio je vojsku u Skoplju, bilo mu je 18 godina, i nije znao šta će raditi kada odsluži vojni rok. I onda stigne iz Beograda telegram:
– Šta kažeš na pozorišnu akademiju? Pismo slijedi. Mira.
Bio sam oduševljen. To je! – znao sam.
Za prijemni je pripremio “Krvavu bajku” Desanke Maksimović i dio o nastavi vjeronauke iz Nušićeve “Autobiografije”.
– Da li sam ja na prijemnom bio dobar? Ko zna! Možda jesam, a možda i nisam. Ali, bio sam primljen. Volio sam te studije. Ipak, profesori režije grabili su se na vježbama o druge. Bilo je tada slavnih studenata glume. Oni bi me tek povremeno primijetili. Da sam zlopamtilo, da sam ambiciozan, pitao bih – gdje su sada? A ne znam, vjerujte…
Da li je to baš slučajno što sam na akademiji diplomirao prije četiri mjeseca?! Do diplomskog mi je nedostajao samo jedan ispit. Više od dvadeset godina. Pa zar nisam – “vječiti student”?
Kosmička filozofija
Tako je, nekako, počela njegova glumačka karijera. Vegetirao je dugo u Beogradskom dramskom pozorištu.
– Tada su se, sjećam se, svake sezone potpisivali ugovori.
Kaže mi upravnik: Mi te, Boro, ne tjeramo, ali razmisli hoćeš ostati. A ja stegnem srce i kažem: Ja bih da ostanem. Nije bilo lako! Ne. Otišao sam u Zagreb za Bojanom i Mirom kao “koska uz meso za supu”. Nije mi neprijatno da to kažem, Mira je oduvijek vjerovala u mene.
A Bojan, veliki reditelj Bojan Stupica, moj zet, važni čovjek moje mladosti i sazrijevanja… Eto, volio je, kada je kod kuće, da ja sjedim pored njega. Obično bi me pozvao telefonom, on bi crtao i pričao mi. Kakve su to priče bile!
O glumcima koji su za mene bili uzor, onoj blistavoj generaciji iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta, o svom životu, o ljudima… Kao glumcu nije mogao mnogo da mi pomogne, jer jednostavno nisam imao ni prilike da igram u njegovim režijama. A ipak, uticao je na mene svojom snagom, ljudskim i umjetničkim vrijednostima.
Nekako je Bora, ipak stigao do “Ateljea 212”. A onda se nešto desilo.
– U onoj divnoj, nezaboravnoj komediji “Arsenik i stare čipke” u režiji Milenka Maričića, samo 15 dana prije premijere, sticajem okolnosti, uskočim u ulogu Mortimera.
Taj Mortimer je bio motor predstave, neprestano na sceni, mada je, naravno, trijumfovala i očaravala Rahela Ferari. Ali, za mene je Mortimer bio prvi pravi glumački uspjeh.
“Atelje 212” je, moglo bi se reći pozorišni ansambl solista. Sve same glumčine: Ruža Sokić, Seka Sablić, Mira Banjac, Zoran Radmilović, Bata Stojković, Đorđe Jelisić…
Tu vas već i sama konkurencija tjera na rad, na takmičenje.
Ako treba malo da se hvalim, a vjerujte to mi nije u krvi, onda bih o sebi rekao: mislim da sam jedan od onih koji idu u korak s vremenom, pa sam tako ušao i u kožu modernog glumca. Možda zato što je filozofija moga života, rekao bih, “kosmička”, a time hoću da kažem da za mene ništa nije suviše važno. Tako sam, valjda, protumačio i tog Boba, malog i ne mnogo crnog i ne odvratnog – negativca.
Moja porodica
U mom životu postoji nekoliko važnih žena. Moju sestru Miru sam već dosta pominjao. Pa je tu, naravno, moja majka Dana i moja mala kćerka Dana i, najzad, ili prije svega: moja žena. Dogodilo se da sam zavolio Amerikanku, Karolinu Kilka, porijeklom Finkinju. Bila je na postdiplomskim studijama ekonomije u Beogradu, upoznali smo se slučajno, u pozorištu. Odlučila je da ostane, ovdje, sa mnom. Ona je, razumljivo, upućena na mene, ali viđa svoje u Detroitu bar jednom godišnje…
Svoj glumački život živim i izvan scene, to je profesija koja čovjeka prosto natapa, postaje neodvojivi dio cjelokupne ličnosti. Ne vidim u tome ništa loše. Mislim da to i jeste magnetizam i zračenje profesije.
„Yugopapir” (“Bazar”, mart 1980.)
