Legendarni rokenrol bend “Smak” održaće spektakularni koncert u Beogradu 20. juna na Ušću. O ovom koncertu, politici, karijeri i još ponečemu govori lider grupe Radomir Mihajlović Točak.

Šta spremate za Ušće, koliko će se koncert razlikovati od onog u „Areni” prije dvije godine?

“Dogovor u grupi je da ne otkrivamo detalje u vezi s predstojećim koncertom. Razlika će biti, naravno. Otvoren je prostor i veliki izazov kad je u pitanju atmosfera jer u dvorani postoje zidovi koji zvuk vraćaju prema publici i tako nastaje sve ono što tamo čujete. Na otvorenom je opasno, prije svega, čuje se i najmanji kiks. Vjetar može jednostavno da “oduva” zvuk ako mu se tako svidi. Razlika je potom u našim godinama, jedino u njima ne oskudijevamo. Sve je, naravno, pod kontrolom. Mi ne nudimo nikakav šou-program, nikakve senzacije tog tipa. Ranije smo “išli” na beskompromisnu svirku, tako je vrijeme diktiralo. Sada, pogotovu od koncerta u „Areni”, shvatamo da se nešto novo dešava između nas i publike. Ljudi prepoznaju zvuk naših instrumenata i našeg pjevanja. Pojavljuje se dimenzija pojačane emotivnosti.”

Vama su uzori bili “Deep Purple”, kojima ste 1975. svirali kao predgrupa na koncertu u Beogradu. Kako gledate na klince kojima ste vi uzor i koga prepoznajete kao nasljednika?

“Tačnije, naši uzori su bili “Jethro Tull”, ali smo svakako voljeli i “Deep Purple”, te imali priliku da s njima i sviramo u Beogradu kao predgrupa. Postoje momci kojima smo mi muzički uzor i njima stojimo na raspolaganju za sve u vezi s našom muzikom i stilom. Ne bi bilo loše da postoji i bend koji, dok smo još tu, izvodi naše kompozicije koje vjerovatno nećemo nikad izvoditi jer već imamo repertoar koji nije moguće zaobići. Zasad, takav bend ne postoji, zato ćemo morati još neko vrijeme da sviramo.”

Zbog čega se niste više potrudili u vezi sa svojom inostranom karijerom kada ste imali šansu?

“Vlada mišljenje da je tako. Zapravo, mi smo mnogo toga htjeli, uradili. Objavljivali smo albume za najveće svjetske kuće, ali to ovde nije registrovano. Istina, nismo postigli ozbiljniju popularnost, ali “Smak” je respektabilno ime u rok krugovima.”

Zbog čega se “Smak” više puta povlačio s muzičke scene i ponovo okupljao?

“Sada je i meni mnogo jasnije zbog čega se u isto vrijeme raspao i moj bend i moj prvi brak. Ostali smo bez para, imali smo peh da je Tito dugo bolovao, da je potom uslijedila maratonska žalost za njim. To je podrazumijevalo da nema nikakve muzike. Svi smo bili u krizi. Bavili smo se profesionalno muzikom i sada mogu reći da sam kao vođa benda jednostavno bankrotirao. Naše porodice su zavisile od muzike. Pride mi je i brat umro. Teško je razumjeti šta je moj život htio da mi poruči, ali ja sam ovako protumačio: treba ozbiljnije da se posvetim muzici, tako sam i uradio zapostavivši sopstvenu karijeru. Vrijedno i naporno sam radio, svoju muzičku i uopšte filozofsku edukaciju sam podigao na najviši nivo. Želio sam da više upoznam džez i klasičnu muziku, mislim da mi je to pošlo za rukom.”

Kako ste u vrijeme socijalističke Jugoslavije i jakih partijskih organa uspjeli da podmetnete ime “Smak”?

“Vjerujte da mene ta dimenzija nije interesovala. Tako se ponašala i sve veća armija naših poštovalaca. Rekao sam već javno da to što smo mi radili nije bila nikakva ideologija, već samo dobra svirka i muzika, možda nam to neko i može zamjeriti jer rok doživljava kao bunt. Nije baš tako. Mi smo mislili da u roku neko može i da zaista muzicira. Ja sam prije svega muzičar. Rok sam jedva prihvatio i kad sam provjerio da nije toliko prljav, postao sam dušom i tijelom ono što je masa iz moje generacije postala, roker, šta bih drugo?! Htjeli smo iznad svega da širimo pozitivizam, ma koliko izgledao dosadan. Reakcionarno pomodarstvo mi smeta, mada afirmišem njegovo postojanje, ne može drukčije. Ljudi iz ondašnjih vlasti su valjda prepoznali da ne predstavljamo nikakvu opasnost i nikad nam ništa nisu rekli.”

Kako objašnjavate to da je u toj „groznoj” jednopartijskoj Jugoslaviji cvjetao rokenrol, koji važi za muziku mislećih, a danas pobjeđuje muzika koja zasigurno zaglupljuje?

“Mislim da muzika i politika nemaju mnogo veze. Tada smo inače kao država mnogo više bili okrenuti ka Zapadu i razumljivo je zašto je bilo toliko mnogo grupa u svakoj republici. Srbija danas, bar po muzičarima, predstavlja značajnu silu, ne samo na Balkanu. Toliko je izvođača, najvjerovatnije i dobrih, a i loših. To nećete naći u mnogim drugim zemljama, sigurno daleko manje. Mada je kičeraj bio prisutan i onda, vjerujte.”

 

 

 

pressrs.ba

Napiši komentar