Ljubiša Savanović, glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), za “Nezavisne novine” pričao je o pozorišnoj umjetnosti i nedavno završenom Teatar festu, čiji je bio selektor.

“Nažalost, u pozorište dolazi sve manje domaćih tekstova, a posebno nema tekstova autora iz Republike Srpske. Jedna od vrlo bitnih misija pozorišta je da traži, podstiče i podržava i domaće pozorišne pisce. Sva velika pozorišta u svojim najboljim danima imala su i svoje pisce. Imajući u vidu sve ove činjenice insistirao sam na domaćim tekstovima, a nadam se i apelujem da to bude praksa i u budućnosti”, rekao je Savanović pojašnjavajući višestruku važnost i misiju Teatar festa.

“Prije desetak godina tadašnji upravnik Narodnog pozorišta RS i direktor festivala, gospodin Rade Simović uveo je to pravilo, insistirajući na domaćem tekstu kao vrlo bitnom preduslovu za razvoj domaće dramske književnosti. Podsjećam da su to bile godine kad su u Narodnom pozorištu RS izvedene praizvedbe tekstova: ‘Moj brat’, ‘Sedam i po’, ‘Balon od kamena – moja sjećanja’, ‘Na dnu kace’, ‘Zvijezda je rođena'”, otkriva Savanović.

Teatar fest “Petar Kočić” važi za najveći kulturni događaj u RS. Za ovogodišnji, osamnaesti, mnogi smatraju da je otišao korak iznad prethodnih. Vaši utisci?

“Teatar fest “Petar Kočić” jedan je od kulturnih događaja koji ima dugu tradiciju. Glumci su se godinama u maju okupljali u Banjaluci. Nije sve počelo od nas i naše generacije. Treba čuvati i poštovati stvari koje imaju svoju kulturološku i društvenu težinu i tradiciju. Za mene je takav i ovaj festival. Srećan sam što sam godinama dio festivala, kao gledalac, organizator, a, evo, ove godine i selektor. I ja dijelim Vaše mišljenje da su festivalske predstave ove godine bile vrlo dobre i odlične. Sve predstave su obrađivale teme koje se tiču današnje publike i savremenog društveno-političkog trenutka. Bile su hrabre i interesantne, moderne u najpozitivnijem smislu te riječi”.

Koliko je društveni angažman u pozorištu bitan i kakav efekat postiže?

“Publika prepoznaje kada se na sceni desi nešto istinito, bilo to društveno angažovano ili ne. Svaki reditelj, glumac ili bilo koji pozorišni stvaralac stvara svoj svijet i svoje pozorište i, po meni, svi su ti svijetovi legitimni dok su pošteni i iskreni. Ja uživam i divim se radu jedne nove generacije reditelja glumaca koji kritički, hrabro i angažovano promišljaju svijet oko nas. Sav taj njihov rad, trud i hrabrost u ovom svijetu u kojem kapitalistički žrvanj melje i svodi nas na brojeve, a lokalni vlastodršci aminuju estradizaciju kulture, izgleda uzaludan. Ali nije, jer pomaže da se sačuva zdrav razum. To je najbitniji efekat pozorišta uopšte”.

Predstava “Otac i sin” spojila je odličnu ekipu i bukvalno nema lošu kariku. Zbog čega je Vama lično i za NP RS ovaj komad značajan?

“Meni je bila čast igrati i družiti se sa velikim glumcem Petrom Božovićem. Za uspjeh ove predstave jednako je zaslužan i Nikola Pejaković, reditelj, kao i sjajna ženska podjela: Nikolina Jelisavac, Sandra Ljubojević i Anja Ilić. Na poziv Nikole Pejakovića, Petar Božović je pristao da nakon niza godina stane ponovo na pozorišne daske. Uživao sam i učio gledajući stvaralački susret ova dva čovjeka. S druge strane, bilo je tužno gledati kako se na prste jedne ruke mogu nabrojati ljudi u ovom gradu koji su svjesni ljudske i umjetničke veličine koja je bila naš gost. Nažalost, danas takvi ljudi, umjetnici, obrazovani i načitani, nisu u modi”.

Dakle, ni takve veličine se ne mogu nositi sa “Koka-kola” i “Pink” kulturom koja je zavladala. Ko je za to odgovoran, publika ili…?

“Nije stvar u tome mogu li se nositi s tim pojavama, niti je to za poređenje. Krivi smo svi mi koji godinama popuštamo pred najezdom polusvijeta koji nogom otvara vrata, nosi kupljenu diplomu i parkira na mjesta za invalide i još se čudi kad mu kažeš da to nije dozvoljeno”.

Nigdje ne cvjetaju ruže, ali veliki napredak osjeti se u GP “Jazavac”, a ove godine i studentsko pozorište je dobilo svoj prostor. Uviđate li da je pozorišna umjetnost u Banjaluci i RS daleko iznad svih ostalih?

“Gradsko pozorište “Jazavac” je, po meni, pozorišni model za budućnost – rad po projektu i stalna borba na tržištu. Ne postoji pozorište bez ijednog zaposlenog u ex-Yu koje toliko radi i ima takve rezultate. Zahvaljujući kompaniji “Mikrofin”, čiji su vodeći ljudi prepoznali taj danonoćni rad, u stanju smo da u posljednje dvije godine napravimo čak 12 predstava, organizujemo Međunarodni festival mladog glumca i obezbijedimo uslove za rad Studija “Jazavac”, koji okuplja preko 100 mladih ljudi koji uče osnove glume”.

Što se tiče borbe koju su dobili ljudi koji vode Studentsko pozorište – skidam im kapu. Nažalost, tek sad im predstoji borba da zadrže taj prostor jer bi neki da ga sad, kad su se oni izborili za njega, sredili ga i učinili prostorom za ponos, uzmu sebi. Pozorišna umjetnost u Banjaluci ne cvjeta, niti je iznad ostalih. Ona se ne da zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, a pitanje je dokle će oni moći. Dok god ne budemo imali jak sistem nema nam pomoći.

 

 

nezavisne.com

Napiši komentar