Mile Kekin: Fašizam sa religijom svako malo opustoši ove prostore

Zagrebački pank bend Hladno pivo 9. maja nastupa u Banjaluci, što je bila odlična prilika da razgovaramo sa frontmenom ove grupe Miletom Kekinom, koji je za eTrafiku govorio o još prisutnom fašizmu na ovim prostorima, muzičkoj sceni i nekim novim planovima.

Koncert na kojem nastupate u Banjaluci je povodom Dana pobjede nad fašizmom, ali da li smo mi i nakon 70 godina uspjeli da pobijedimo ovu ideologiju ili ona i danas živi pod nekim drugim imenom?

Fašizam u ljubavnom klinču s religijom svako malo opustoši ove naše prostore. Ne znam kako je kod vas, ali ovdje se trenutno pokušava relativizirat’ ishod Drugog svjetskog rata, u smislu: “Ok, fakat su ti fašisti radili neka sranja, ali nisu ni ti partizani bili bez grijeha, pa hajmo reć’ da je sve to isto”. To se kod nas zove pomirenje. Lijepo zvuči ta odvratna ideja, kao što mnoge odvratne ideje zvuče primamljivo.

Koliko su se uopšte ljudi na ovim prostorima uspjeli otrgnuti od nacionalizma koji nas uvijek prati?

Nisu. Barem ne obični ljudi koji vjeruju u ono što pročitaju, što čuju na misi, što im kažu u dnevniku. Da bi se narod otrgnuo od nacionalizma on mora biti obrazovan, informiran i slobodan, a to nije u interesu nijedne stranke.

Od početaka u svojim pjesmama kritikujete razne anomalije koje razaraju naše društvo. Koliko to danas ima odjeka pred naletom svakodnevnih instant zvijezda na ovdašnjoj regionalnoj sceni?

Pa godinama već traje taj rijaliti, instant uspjeh, “ja imam najbolju guzu” proces, ali se i dalje nađe ljudi koji bi htjeli čut’ nešto drugo pa se ne možemo požalit’ na odjek. Imamo puno fanova, sviramo puno i živimo od toga. Gdje ćeš više?

Obeshrabruje li Vas ovakvo stanje ili Vam daje još veću inspiraciju da nastavite dalje sa kritikom u Vama prepoznatljivom stilu?

Zna me malo frustrirat’, ali se ne dam. A možda je stvar u tome da bih poludio kad bih prestao pisat’ pjesme o svemu što vidim i osjećam. Možda ja to zapravo uopće i ne radim da bih popravio društvo, koliko zbog toga da ostanem normalan.

Nedavno ste objavili vaš 8. studijski album – Dani zatvorenih vrata. Koliko je ovaj naziv odraz zatvorenosti današnjeg društva?

To je jedan od načina kako bi se mogao protumačit’ naslov. Puno nas živi okruženo ljudima, s kojim nemamo baš puno zajedničkog, ima dosta nepovjerenja, radoznalosti, jala ali i ljubavi. Nije ovaj album uopće tako ozbiljan kao što naslov sugerira.

Ovo je prvi album za Vašu izdavačku kuću, da li planirate pomagati i drugim bendovima, preko Gajba Recordsa?

Ha, vidjet’ ćemo. Išli smo prvo isprobat’ na sebi pa ako je dobar lijek isprobat’ ćemo ga i na drugima. Bolje nego obrnuto, zar ne? Puno naših fanova zato naručuje originalne CD-e preko našeg sajta jer žele podržati našu Gajbu records i općenito ideju o samostalnim bendovima.

U pjesmi “Messi” pjevate o papučarima i robovima ženama, suprugama. Kako se članovi benda drže van toga, da li se odupirete vlasti štikle?

Svi smo mi papučari, na ovaj ili onaj način.

eTrafika – Nikola Zgonjanin