Željana Nikolić (28) je jedna pjesnička duša koja svijet posmatra nekim drugim očima. Na ovaj način ona opisuje samu sebe kada je zamolite da to učini. I možemo vam reći da nije nimalo pogriješila. 

Sa pisanjem poezije počela je još u osnovnoj školi kada je iznenadila i sebe i svoje vršnjake napisavši pjesmu na temu pozne jeseni. Iako svoje prve radove više ne posjeduje, neke njihove dijelove još uvijek čuva u sjećanju. Prvu zbirku pjesama pod nazivom „Crveno nebo“ izdala je u Brčkom 2004., ali ipak priznaje da joj je pomalo žao što nije još malo sačekala da ti radovi izađu u nekom zrelijem obliku.

Nakon „Crvenog neba“ svjetlost dana ugledali su „Šapat noći“ (2007) i „Mračni svjetionik“(2010). Naziv posljednje zbirke privukao je veliku pažnju, naizgled ga čine dvije suprotnosti, ali ustvari daju sjajnu stilsku figuru.

– Htjela sam da spojim nespojivo. Tu vidim pučinu mora u tamnoj noći a jedina svijetla tačka je taj svjetionik. To je simbolika da kad je sve tamno i crno postoji nešto što će to da osvjetli, uvijek postoji izlaz, pojavi se neka dobra prilika, dobar trenutak koji treba iskoristiti. Naslov predstavlja stilskipostupak koji se, još od Aristotelove Poetike naziva oksimoron, lucidna iemocionalna stilska figura. Iskoristila sam je kako bih spajanjem protivrječnihpojmova stvorila novu pjesničku sliku, govori mlada umjetnica.

Recenziju „Mračnog svjetionika“ radili su istaknuti književnici Mihajlo Orlović i Zlatan Jurić. Nikolićeva se sa njima upoznala na književnim susretima, pa su kroz priču o poeziji i pogledima na svijet došli na ideju da sarađuju.

– Pjesnikinja slavi ljubav, ničim ograničenu: ljubav, izvan sociološkog, tradicionalnog i jednoumnog shvatanja… Ljubav je koordinatni sistem u koji Željana Nikolić upisuje pregršt izvrsnih pjesničkih slika koje predstavljaju kredo njenog stvaralaštva, navodi Jurić.

Naslovnica „Mračnog svjetionika“ je iz ciklusa slika Slobodana Dragaša „Ljubavnici u ljubičastoj noći“. Upravo ove slike odabrala je iz razloga što predstavljaju ljubav u bespolnom obliku, kao što ona shvata i poeziju.

– Bez obzira na stvarnost, poezija predstavlja suptilnost i metafiziku jednog jezika, obogaćuje duh i plemeni dušu.Poezija je za odabrane, zato se možda umjetnici razlikuju jer imaju sopstveni svijet. Međutim kao i svaka drugadjelatnost, poezija iziskuje posvećenost i majstorstvo, tražeći da joj se autor ili revnosni čitalac potpuno predaju,prije svega traži muzu i potom rad. To je donkihotovski posao, govori Nikolićeva.

Ona svoju posljednju zbirku smata vrlo ozbiljnim radom koji predstavlja njeno viđenje života u nekim zrelijim godinama. Velikih ambicija nema, samo želi da piše i da se njene knjige čitaju.

– Ja pišem za svoju dušu, ne da bih imala novčanu korist. Poezija danas nema onoliko ljubitelja koliko ih je nekad bilo. Ranije su ljudi čitali i živjeli poeziju, međutim danas to nije slučaj. Trenutno ne mogu da vidim budućnost, ne zamišljam se daleko, prilično sam spontana. Puštam se trenutku i plovim nemirnim morem. Kad naiđe neki novi svjetionik i osvjetli moju svijest, desiće se nešto, to zavisi od životnog toka, priča Nikolićeva.

Priznaje da se pronalazi u onome da su „umjetnici osobenjaci i da ih slabo ko razumije“.

– Pisanje je jedan vrlo osamljenički posao. Sakrijem se i od ljudi i od same sebe i stvaram svoj sopstveni svijet o kome pišem. Inspiraciju mogu naći i u šolji kafe, gdje je toz osušen, tu se stvaraju neke slike… to se dešava i u glavi kad sam sama sa sobom, tad riječi izviru same od sebe. Dešavalo mi se da ljudi pitaju jesam li umjetnik, prepoznaju na meni način ophodnje prema svijetu i zamišljene poglede. Pronalazim se u onome da su umjetnici osobenjaci, definitivno jesmo drugačiji. Čak sam čitajući Platona i Sokratovu odbranu, shvatila da je tu on najbolje opisao umjetnike. Ovo zvuči vrlo pretenciozno, ali on ih je uporedio sa bogovima, jer i bog je na neki način stvarao i ima mogućnost da na neki način vidi budućnost. Tako i pjesnici imaju na neki način mogućnost da napišu budućnost i da stvaraju, priča ona.

Čitajući Puškina, Bodlera, Dučića,Crnjanskog, Popu…našla je unjima svoje uzore koji su je vodili prilikom pisanja. Ipak, trenutno se ne ugleda ni na koga.

– U nekim periodima mog života je bilo uzora, to se vremenom i mojim sazrijevanjem mijenja. Najviše mi se dopada stil Jovana Dučića koji je jedan od naših najvećih pjesnika, jedno vrijeme sam voljela Desanku Maksimović. Trenutno nemam uzora već sam se pustila vremenskoj struji, ističe umjetnica.

„Mračni svjetionik“ inspirisan je grčkom mitologijom, a autorku su često poredili sa grčkom pjesnikinjom Sapfom. Ističe da je sva njena poezija posvećena ženskom rodu, jer smatra da su žene nesolidarne, jer kada bi se solidarisale jedna prema drugoj onoliko koliko to muškarci rade, imale bi svijet pod nogama. Njena poezija je jednostavna, lako razumljiva i pitka. Međutim, često su je zbog toga kritikovali.

– Stalno su me kritikovali da sam mnogo jednostavna, ali ja mislim da je u njoj draž. Zbog te kritike sam htjela da napišem jednu ironiju, tako su nastala djela poput pjesme Žargonski. Tu sam se igrala nekim riječima da bih pokazala da je jednostavnost nešto najljepše. Pokušavam ljubitelje pisane riječi iznenaditi nečim novim, kada pomisle da slijedi nešto logično i očekivano da naiđu na slike koje brzo promiču, smjenjuju ih nove i neočekivane, koje će ih pomalo držati u čudu, navodi ona.

Brčanska Sapfa bi jako voljela da ljudi pročitaju njena djela, jer smatra da ima šta da kaže. Za nju je poezija jedan jako lijep put na kome se pokazuju ljubav i razumjevanje, a ističe da bi svi ljudi trebali da se druže na jedan ovako lijep način kao što je poezija, kako bi se oporavili od ružnih stvari koje ih čine umornima i bez snage.

Zbirke pjesama Željane Nikolić mogu se kupiti u knjižari Pionir u Brčkom i Print artu u Banjoj Luci, koji je izdavač. Nikolićeva je odlučila naše čitaoce obradovati besplatnim primjercima svoje knjige, pa se svi zainteresovani mogu javiti redakciji na mail redakcija@etrafika.net.

Kontrabas

Nervi su strune, čekaju dodir

nekoga ko zvuk razumije,

melodiju uzdrhtalih grudi,

dodir što iz sna budi.

Mrak je sakrio boje za nas,

zakorači s leđa kao kontrabas.

Pomiluj vrat, zaštićen strunama:

zvuk daju sakriven u nama.

Zatvori oči, vjeruj, ratniče…

Grudima ću štititi i oklop biti.

Vrhom prsta utisni pjesmu

koja će te štititi.

                        Željana Nikolić

Žargonski

Kišan dan, cipele kvase,

kapci padaju, teške su vijeđe.

Uvijek raspoloženje splasne

kada te povrijede oči smeđe.

Sve u tebi stvara ambivalenciju,

ne možes stvarnost akceptirati.

Bi li egzistenciju ili esenciju-

koliko uopšte možemo birati?

Odjevnih predmeta arsenal, jednokratno,

lakovi za nokte stoje opalascentni,

da bi te drugi doživjeli apstraktno,

na kraju shvatiš da nisu eminentni.

Mirna, njegove govore apsorbuješ,

o njemu svaku riječ biraš,

u svemu drugom racionalizuješ,

ali sada od svega apstiniraš.

Imaš integritet, kredibilitet…

Ništa na svijetu nije permanentno,

pa čak ni ovaj svijet.

Teško je napraviti transcendentno.

                                Željana Nikolić

Muza

Zvone lopate uličnih čistača,

januar pokrio bijelim pokrivačem.

Zubato sunce nikako da ojača,

ne mogu pjesmu da začnem.

Grad se u bijelo obukao,

okitio se ponekim prolaznikom.

Mene je talenat obrukao,

iskušan novom prilikom.

Muzo dođi! Presušile riječi.

Ti me inspirisati ne prestaješ.

Na koljenima srce kleči.

Koliko mi samo nedostaješ!

                                  Željana Nikolić

Saznanje

Gdje prestaju riječi, a počinje prostor?

Zašto postoji emocija koju pere kajanje?

Čemu služi razgovor?

Gdje stati, a šta zaslužuje trajanje?

                              Željana Nikolić

eTrafika.net – Vanja Stokić

Napiši komentar