Kantautor kultnih pjesama i nezaboravnih uloga, Nikola Pejaković Kolja, održaće prvi koncert u karijeri sa svojim bendom “Grobovlasnici” 21. marta u beogradskom Domu sindikata.
“To će biti jedan koherentan program. Između dvije pjesme koje smo planirali za početak i kraj biće komad svirke s dosta znoja, suza i emocija. Šta god da se desi: orilo, gorilo – mi ćemo da sviramo i da se otvorimo”, kaže Pejaković na početku razgovora i nastavlja:
“Kad sam počeo da sviram neke pjesme s ranijeg albuma sada na probama, shvatio sam da i sad kad ih sviram stojim iza njih, ali da ih danas nikad takvima ne bih napravio, ja sam drugi čovjek. Stojim iza njih kao autor, i ljudi to vide, ali ih ne bih danas na taj način pravio. Osjećam taj kreativni pomak. Pomak ne mora da bude u smislu da sam uznapredovao, već u smislu da sam drugačiji, možda sam i gori nego što sam bio. Možda lošije pjesme pravim, ali se mijenjam, drugačije vidim stvari. Čovjek mora da se mijenja, mora da bude istinit, saznaje stvari. Vrlo je važno da osjeti dah, duh vremena, gdje živi, da to prepozna i reaguje. U tom smislu, te pjesme su mogle da nastanu samo takve.”
Hoćete li izvoditi “Haljinicu boje lila”?
“Mislim da nećemo. Ta pjesma ima posebnu atmosferu, mjesto i vrijeme, tako da traži i poseban trenutak za izvođenje.”
Snimate filmove, albume, pravite pozorišne predstave, šta je vaša vokacija?
“Ja slobodno vrijeme nikada nisam imao, sreća moja je bila da su sve te stvari koje sam čačkao s vremenom postale nešto od čega sam živio u određenom periodu. Jedino nisam živio od muzike, sada je došao red da pokušam da živim od muzike. Ako uspem da živim od muzike, ja ću da živim samo od muzike, ali da živim normalno. Sve to čime sam se bavio su, u stvari, bila zanimanja koja su bila na obodu mog pozorišnog života. Koji je opet bio siromašan jer nisam puno režirao, dok sam se uzgred bavio i tim nekim drugim stvarima koje su izlazile iz mene. Glumio, pisao scenarije, popravljao tuđe scenarije, bavio se nekim dramaturškim radom, bavio se malo marketingom, a sve je proizlazilo iz činjenice da sam studirao u Beogradu na FDU… Čovjek se u suštini ne može baviti svim, bar ne ozbiljno, a ja pozorišnu režiju doživljavam kao svoj poziv, sve ovo ostalo volim da radim.”
Rekli ste da je gitara jedina stvar koju uzimate u ruke, a da vas niko ne tjera?
“Kada u svoja četiri zida sviruckaš, prčkaš na svom stratokasteru nešto, pa kad to nadraste, postane dovoljno značajno da ljudi požele da čuju, onda odlazi u svijet. E to se meni desilo s muzikom. Gitara je stvar koja će uvijek u kući imati svoje počasno mjesto.”
U jednoj televizijskoj emisiji opisali ste svoj put do dna i natrag bez ustezanja?
“Znate onu priču iz novina da nam svima prisluškuju mobilne telefone, e mene je baš briga. Ako hoće da čuju, nek čuju – jebe mi se. Nemam šta da krijem i ono što mislim da treba da krijem neću jer mi nije važno šta će neko da misli o meni. Važno mi je da pred sobom i pred ljudima koji su dobronamjerni radim ono jedino što mogu da radim – da budem iskren.
Zašto bih ja uopšte trošio vrijeme da smišljam nešto, važnije mi je da kažem istinu, jednostavnije se živi, nemaš pritisak. Međutim, iskrenost nije da svakom u lice kažeš ono što misliš jer možeš i da povrijediš nekog, ali je olakšavajuće kad nemaš šta da kriješ.”
pressrs.ba
