Kad bih govorio o Miji Aleksiću, počeo bih od toga da mi nikada u životu ništa nije bilo teško. Nije mi bilo teško što sam iz siromašne porodice i što sam se školovao od prodaje tuđih, polovnih knjiga, a zatim sebi za učenje nabavljao još starije…. Shvatio sam da život može da bude veoma interesantan i lijep ako se gleda iz jednog ugla, a ružan ako se gleda iz drugog. Ja sam našao ugao u kojem mi je uvijek lijepo.
Ovako je 1971. svoj život rezimirao Milosav Mija Aleksić, jedan od naših najvećih glumaca svih vremena. Slava i popularnost ove legende, rođene 26. septembra 1923. godine u selu Gornja Crnuća, kod Gornjeg Milanovca, nisu izbljedjele ni 20 godina poslije njegove smrti. Njegovom maestralnom umijeću i likovima koje je oživio u mnogim kultnim domaćim ostvarenjima dive se i tinejdžeri, koji nisu ni bili rođeni kad je on preminuo, 11. marta 1995. godine u Beogradu.
Veliki Mija Aleksić, dobitnik svih najvećih glumačkih priznanja u Jugoslaviji i Srbiji, od Ordena rada i “Zlatne arene” do “Dobričinog prstena”, i dalje živi kroz svoja djela.
Otac uzor u svemu
– Moja velika sreća je što mi je otac Velimir bio uzor u svakom pogledu. Bistar, pismen, a običan šumadijski seljak. Radio je kao opštinski ćata, jer su ga ljudi veoma cijenili. Važio je za duhovitog čovjeka, znao je da pjeva i svira nekoliko instrumenata. On mi je i ulio ljubav prema pozorištu. Kad bi se vratio iz polja, umio bi se i pozvao moju majku Sinđu i mene: “‘Ajd sad u pozorište!” Majka i ja bismo sjeli na tronošce i gledali ga kako svira na fruli i izvodi vojničke skečeve. Ubrzo sam i sam nestašno počeo da imitiram druge, a onda sam u kragujevačkoj gimnaziji imao sreću da mi srpski jezik predaje profesorka Branka Ranković, koja je umjela da podstakne moja dječačka interesovanja. Mom ocu i profesorki mogu da zahvalim što sam postao glumac i što sam cijelog života volio pozorište – govorio je Mija 1973.
Mijini roditelji željeli su da njega i sestru školuju i 1934. odlučili su da se presele u Kragujevac. Kad je upisao gimnaziju, postao je član literarne družine i dramske sekcije koju je vodila profesorka Branka Ranković. Bili su to njegovi prvi ozbiljniji glumački nastupi.
Prilikom gostovanja čuvenog Životićevog pozorišta u Kragujevcu iznenada mu se osmjehnula sreća, jer je dobio priliku da uskoči u ulogu crnčeta. Mijine bezbrižne dane prekinuo je Drugi svjetski rat. Nakon užasnog 21. oktobra 1941, kad su kolone učenika strijeljane sa svojim profesorima u Šumaricama, nad gradom su se zavijorili crni barjaci. Mija je tada imao 17 godina.
– Zajedno sa ostalim građanima Kragujevca i mi đaci našli smo se u barakama smrti iz kojih mnogi nisu izašli. Tu smo preko noći postali odrasli, ozbiljni ljudi – rekao je Mija u intervjuu “Politici” 1991.
Kakvim spletom okolnosti je glumac izbjegao strijeljanje ispričao je njegov stariji sin Velibor:
– Tatino odjeljenje spasla je njihova profesorka, koja je za vrijeme rata radila i kao prevodilac njemačkog jezika za komandu grada. Tog zlokobnog 21. oktobra otišla je na teren sa komandantom. Kad je vidjela šta se dešava, uspjela je da namoli pretpostavljenog da prestane sa strijeljanjem, ali je preostala samo jedna baraka. U njoj je, srećom, bio i moj otac. Po završetku rata, profesorka je strijeljana kao domaći izdajnik.
Spas od užasnih ratnih događaja, siromaštva i briga koje su se odjednom sručile na njegova dječačka pleća nalazio je u pozorištu. Počeo je da glumi praktično iz školske klupe. Već u martu 1943. započeo je zvaničnu profesionalnu karijeru u Srpskom narodnom pozorištu kragujevačkog okruga. Bunt koji je osjećao prema okupatoru natjerao ga je da napusti scenu i ode u partizane 1944. godine. U NOB se uključio kao ilegalac i skojevac sa drugarima koji su kasnije postali poznati glumci: Vasom Pantelićem, Dragomirom Felbom, Mihajlom Varagićem i Dušanom Popovićem. Bio je borac divizije koja je preko Drine prešla u Bosnu. Ni tamo se nije odrekao svoje ljubavi. Glumio je u partizanskom pozorištu.
Batalio pravo
Poslije oslobođenja upisao je pravo u Kragujevcu, ali je nakon godinu dana prekinuo studije i posvetio se glumi – zauvijek.
Po službenoj dužnosti 1949. premješten je iz Kragujevca u Narodno pozorište u Beogradu. Njegovi snovi ostvarivali su se brže i ljepše nego što je kao siromašni dječak smio i da zamisli. Iste godine započeo je sjajnu karijeru i na radiju. Kao Raf Rafajlo Maksić decenijama je zasmijavao slušaoce emisije “Veselo veče” Radio Beograda.
Uloge su se nizale kao na traci: pozorište – radio – film, ali je Aleksić u svakom komadu prosto briljirao. Nakon dvije godine u nacionalnom teatru odlučio je da pređe u Jugoslovensko dramsko, ali se 1965. ponovo vratio pod krov Narodnog pozorišta.
Mija je odigrao toliko predstava da ni za čim nije žalio, kako je pred kraj života i priznao. Ali po svjedočenju njegove supruge Ivanke, koju je zvao Beba, od svih likova koje je oživio po djelima Jovana Popovića Sterije, Branislava Nušića, Viljema Šekspira, Edmona Rostana, Antona Čehova, Stevana Sremca, Fjodora Dostojevskog, nekako mu je najdraži bio Agaton iz “Ožalošćene porodice”. Tumačeći junake iz Nušićevih komada, Mija se toliko saživio sa srpskim komediografom da je dozvoljavao sebi i da unosi improvizacije u njegove tekstove.
– Ja sam Agatonu stavio u usta rečenicu koje nema u rukopisu: “Dabogda se mrtav prevrtao u grobu!” To je narodna kletva i neki put me prosto čudi kako je Nušić nije upotrijebio. U predstavi je tako legla da se poslije nje redovno prolamao aplauz – objašnjavao je Aleksić.
Uporedo sa pozorišnom karijerom Mija je gradio i ime na radiju, televiziji i filmu, pokazujući svu raskoš svog talenta. Već od samog starta televizije, šezdesetih godina prošlog vijeka, osvojio je srca TV publike igrajući u serijama Radivoja Lole Đukića i Novaka Novaka – “Ogledalo građanina Pokornog” i “Servisna stanica”.
Sedamdesetih u njegov život ušetala je Ivanka i osvojila drugu polovinu njegovog srca, onu rezervisanu za ljubav. Njegova Beba podarila mu je dvojicu sinova: Velibora (1966) i Stanka (1969).
Godine 1977. otišao je u penziju, ali je i dalje radio. Kao penzioner igrao je u kultnim filmovima i serijama: “Maratonci trče počasni krug”, “Varljivo ljeto ’68”, “Doktorka na selu”, “Balkan ekspres”…
I pored toga što je imao pet teških operacija, od toga dvije na otvorenom srcu, Mija je prihvatio poziv reditelja Gorana Paskaljevića za film “Tango argentino”.
– Sa velikim strahom i zebnjom pristupio sam snimanju. Bojao sam se da mi se nešto ne dogodi, pa da čovjeka dovedem u neprijatnu situaciju. Ali izgleda da je rad dobra terapija, jer kako su dani odmicali, ja sam se osjećao sve bolje. Iznenađen mojim rezultatima, ljekar mi je rekao: “Slušaj, Mijo, nema mi druge nego da ti prepišem još jedan film!”
Za gospodina Hulija Popovića sa izmišljenom pjevačkom karijerom u Argentini, posljednji lik koji je maestralno odigrao, Mija Aleksić je osvojio sva postojeća filmska priznanja, od niškog “Cara Konstantina” do “Kristalne prizme” jugoslovenske Akademije filmske umjetnosti i nauka.
press express
