fbpx

Jedini naš nobelovac Ivo Andrić preminuo je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu 13. marta, prije 40 godina.

“Rekao je to već Andrić. Čovjek umire dva puta, prvi put kada fizički nestane, a drugi put kada nestane njegova zadužbina. Andrićeva zadužbina nije nestala, ona svakim danom sve više jača, privlači nove čitaoce, a stare upućuje na cjelokupno njegovo djelo”, kazao je za “Nezavisne novine” književnik Ranko Risojević.

Ako smo u mladosti izdvajali Andrićeve priče ili romane, dodaje Risojević, sada nam se čini da je svaki njegov redak jednako dragocjen kao i ta velika djela.

Foto baza

“Svaka rečenica koju je rekao Ljubi Jandriću danas odzvanja jače i snažnije nego u vrijeme objavljivanja Jandrićeve knjige. On je primjer umjetnika koji je ispunio sva tri zahtjeva koja je sam naveo: autentičnost, kontinuitet i majstorstvo. Ne bez ponosa, koji je uvijek pomalo iracionalan, smatramo da je Ivo Andrić jedan od onih nobelovaca čije djelo ostaje u grupi onih nesumnjivih, pravedno nagrađenih”, smatra Risojević.

Putokaz i putovođa, po riječima Risojevića, Andrić je mislilac čije se poruke ne smiju zloupotrebljavati na jeftinim zabavama, koristeći ih za raspirivanje međunacionalne mržnje, nego baš suprotno, kao upozorenje na ljudsku krhkost i težinu samog postojanja. Zato sigurno, tvrdi Risojević, Andrić ide u red onih čija su imena Gogolj, Tolstoj, Man, Hese…

Podsjećamo, danas će iz Travnika, rodnog grada Ive Andrića, sve poštanske pošiljke putovati uz crtež lika Ive Andrića na markicama i ispisanu Andrićevu misao o smrtnosti, koju izgovara njegov književni lik, travnički kajmakam, u romanu “Travnička hronika”. (nezavisne.com)

Andrićev život u Beogradu: Duh zavičaja u malom stanu

knjige ivo andric

Knjige, mapa BiH sa toponima na latinskom, slika Josipa Broza Tita, ibrici i zemljane testije (bokali), slika bijelog anđela i rukopisi su neki od mnogobrojnih detalja sa upečatljivim utiskom iz radne sobe u domu nobelovca Ive Andrića, na “Andrićevom vencu” u Beogradu gdje je proveo posljednje godine života prije smrti 13. marta 1975. godine.

Njegov dom kao i njegova književna djela i dalje govore i asociraju na BiH i sve što je iz nje ponio u Beograd.

Andrić je rođen u Dolcu 9. oktobra 1892. godine u Dolcu kraj Travnika. Stanovnik Beograda postaje 1919. godine, nakon što je počeo s diplomatskom službom zbog koje je boravio je više država. Drugi svjetski rat ga je zatekao kao ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj.

Mali stan u Prizrenskoj ulici

Svoje najznačajnije i napoznatije romane “Na Drini ćuprija”, “Gospođica” i “Travnička hronika” napisao je u Beogradu, tokom rata, između 1941. i 1945. godine. To je vrijeme proveo između četiri zida svoje radne sobe u beogradskom domu.

Do ženidbe Andrić nije imao svoj stan, već je živio kao podstanar na više lokacija. Duže vrijeme je boravio u stanu sa dvije prostorije u Prizrenskoj ulici, kod Zelenog venca.

Spomen-muzej Ive Andrića otvoren je godinu nakon njegove smrti, 1976., u stanu na Andrićevom vencu 8., u kome je pisac, sa suprugom Milicom Babić, živeo od 1958. godine.

Vodič u muzeju Raša Stanisavljević u razgovoru za Anadoliju kaže da je njegov život u prijestolnici Jugoslavije uglavnom bio vezan za književnost i istraživački rad u arhivama i drugim mjestima u kojima je tražio podatke za pisanje svojih pripovjedaka i romana.

Prema njegovim riječima, društveni život Andrića u Beogradu je obilježen druženjima sa književnicima i sa, zbog toga što je bio poznat, novinarima.

“Andrić je u ovom gradu upamćen po svojoj delatnosti. Izlazio je u šetnje po Kalemgdanu, u nekoliko kafana kao što su Klub književnika u Francuskoj ulici i Moskva. Najčešće je upamćen u usamljeničkim šetnjama sa šeširom i mantilom, to je neka slika po kojoj ga Beograđani najčešće i pamte”, navodi Stanisavljević.

Skoro nepoznato da je bio oženjen

Andrić je, dodaje Stanisavljević, volio da bude otvoren prema ljudima koje njegov rad interesuje, bilo da su u pitanju škole na čije se pozive odlazio i boravio među djecom, ali i sa novinarima.

“Znao je da bude i zatvoren i svakog, odgovarajući na pitanja, ali izbegavajući da odgovori na ono što nije želeo, a reč je pre svega o ličnom životu”, ističe vodič u Andrićevom Spomen-muzeju i naglašava da se i danas mnogo toga ne zna iz njegova života.

Malo je poznato, kako navodi, da je bio oženjen i oni koji prvi put posjete Andrićev dom uglavnom to prvi put saznaju.

Podsjetivši da se rodio u Travniku, odrastao u Višegradu, školovao se u Sarajevu, Beču, Krakovu i Gracu, Stanisavljević kaže da je karakteristično to što je putovao i imao oazu u Herceg Novom.

Stanisavljević smatra da je Andrić bio shvaćen pisac, s publikom koja i danas čita njegove knjige, o čemu svjedoči veliki broj posjeta i interesovanja iz zemlje i svijeta na 40. godišnjicu njegove smrti.

Nobelova nagrada i figura Omer-paše Latasa

Najinteresantniji eksponat u muzeju Andrića, koji se nalazi između zgrada Predsjedništva Srbije i Ambasade Turske, je svakako Nobelova nagrada u obliku zlatne medalje i diplome, koju je dobio 1961. godine za roman “Na Drini Ćuprija”.

Po ulazku u Andrićev stan nalazi grafika koja prikazuje Travnik i ram s knjigama. Pored autentičnog rasporeda i izgleda ulaznog hola i salona sačuvan je i izgled Andrićeve radne sobe. U njoj su radni stolovi za kojima je pisao, autentični rukopisi jer nije koristio mašinu i stotine knjiga.

Jedina mapa u njegovoj kući je stara mapa BiH s toponima na latinskom, tu su radio i TV prijemnici, slika Josipa Broza Tita, rađena za poštansku marku. Među knjigama je i srebren ibrik i slika bijelog anđela.

Andrić je u poslijeratnoj Jugoslaviji bio narodni poslanik u skupštinama BiH i Jugoslavije. Sa Titom se nije puno sretao, bio je član komunista, ali nije, barem zvanično, imao nesporazuma sa komunističkim vlastima.

U sredini otvorene postavke su uniforma ambasadora, kofer i bijele rukavice.

U vitrinama je preko ličnih dokumenata i legitimacija, fotografija, diploma, nagrada i ordenja hronološki prikazan život i stvaralaštvo laureata Nobelove nagrade, inače simpatizera Mlade Bosne i pobornika ideje jugoslovenstva.

Zanimljiva je i figura Omer-paše Latasa koju je Andrić našao u nekoj bečkoj starinarnici. O Omer-paši Latasu je pisao i svoj nedovršeni roman.

Među stvarima koje se ističu su umjetnički i lični predmeti, knjige i časopisi, ali i zemljane i keramičke posude – testije na više mjesta. U salonu su slike-grafike Beograda iz turskog doba. (Agencija Anadolija)

Napiši komentar