Hanibal Lektor, Dart Vejder, grof Drakula, Majkl Majers, Džoker… legendarni filmski zlikovci, negativci kojih se publika širom svijeta užasava, a istovremeno im se, na neki čudan način i divi.
Neki od najslavnijih filmskih antagonista – ubice, monstrumi, psihopate, za pojedine filmofile predstavljaju omiljene (anti)junake; znamo da se, recimo, širom svijeta prodaju posteri ili majice sa likom Džejsona iz serijala “Petak 13.”, Betmenovog neprijatelja Džokera ili Majkla Korleonea, da neki od tih imaginarnih likova imaju i svoje poštovaoce na forumima, društvenim mrežama…
“Loši momci” zaista umiju da postanu na neki čudan način privlačni auditorijumu, naročito kada ih odigraju majstori glumačkog zanata.
I mi svoje zlikovce imamo, dabome. One najupečatljivije, najmračnije, one čija se (ne)djela na filmskom platnu prepričavaju među generacijama gledalaca, e baš te ćemo da pomenemo na ovom mjestu. Možda i sa izvjesnom dozom divljenja… Jer, da nije njih (i sjajnih glumaca koji su ih dočarali, razumije se), ne bi bilo ni svih tih filmskih drama, trilera, horora. Naši “bad guys”, oni najlošiji, ovde su poređani hronološki. Rangirati ih po kvalitetu (ustvari, po zlu), praviti nekakvu top listu bilo bi suvišno, čini mi se. Ono što je izvjesno je da su svi glumci koji stoje iza ovih famoznih zloća zaista na maestralan način odradili svoj posao, svi do jednog.
TV serija “Otpisani” i potonji film “Povratak otpisanih” Aleksandra Đorđevića lansirali su na veliku scenu kultne junake Prleta i Tihog i prikazali okupirani Beograd kao mjesto u kojem su čitavi bataljoni njemačkih vojnika glavom platili za svoja nedjela. U stvarnom životu (čitaj: ratu), kažu da zapravo nijedan vojnik Vermahta nije stradao u glavnom gradu Srbije. Danas, tačno 40 godina od početka snimanja “Povratka otpisanih” Tihi i Prle nisu više ni izbliza popularni kao tih 70-tih; utisak je da je protok vremena mnogo više “prijao” glavnom antagonisti, mrskom oficiru Gestapoa, nezaboravnom majoru Krigeru.
Ondašnji pozorišni prvak Stevo Žigon ovjekovečio je pomenutog zlikovca do te mjere ubjedljivo da mi koji smo u to vrijeme bili klinci uopste nismo sumnjali da je taj
nemilosrdni esesovac stvaran. Čak ni činjenica da praktično sve vrijeme govori na tečnom srpskom nijednog trenutka ne umanjuje Krigerovu vjerodostojnost, naprotiv.
“POVRATAK OTPISANIH” – INSERT
Žigonov lik odlikuje se stavom koji odaje čvrstinu, gvozdenu odlučnost i disciplinu svojstvenu Hitlerovim oficirima. “Zaleđeno” lice, čvrsto stegnute usne i spartanski maniri ulivaju strah svima u Krigerovoj blizini, njegov tihi ali jezivo odlučni glas unosi dodatni nemir što za posljedicu ima da Žigon u svakom kadru u kojem se pojavljuje apsolutno dominira.
“Gospodine Mišiću, meni je potreban živ neprijatelj. Sa leševima ne umijem da radim”, samo je jedna iz gomile nezaboravnih replika.
Iako su svi pokušaji da se komunistički ilegalci unište bezuspješni, krivica za to nije na Krigeru, već u najvećem dijelu posljedica nesposobnosti srpske Specijalne policije, podređene beogradskom odredu Gestapoa. Nisu, dakle, Njemci ti koji su nesposobni u akcijama protiv bandita, već srpski policajci i žandarmi. Hm, kako ovo zvuči aktuelno i 70 godina kasnije…
Godina 1388. Ljutiti otpadnik, Turčin ali ne od onih koji bejahu lojalni sultanu, naprotiv – Vlah Alija je neka vrsta turskog hajduka, odmetnika koji sa svojom bandom pljačka, ubija i pali sve na svom putu. Nemilosrdni ratnik, surov i bijesan na cijeli svijet, tako ga je dočarao Dragan Nikolić.
Zanimljivo, lik Alije u epskoj narodnoj pjesmi “Banović Strahinja” (svi smo se njome bavili na časovima srpskog još u osnovnoj školi) zanimljivo je koncipiran, čime se izdvaja od ostalih turskih likova (čitaj negativaca). Naime, svi Turci u narodnim pjesmama praktično bez izuzetka, oslikani su kao otjelovljenje mrskog okupatora, bezosjećajni, zli neprijatelji porobljenih Srba, bilo da je riječ o janičarima, dahijama ili pašama i subašama… Međutim, pomenuti lik Vlaha Alije značajno je kompleksniji. On, prije svega, nije potčinjen sultanu (upravo suprotno, i osmanlijska vlast smatra ga otpadnikom); opisan je kao surovi pljačkaš ali u isti mah hrabar i ponosit i, zanimljivo, čovjek koji drži do svoje riječi; i, možda i najvažnije, riječ je o čovjeku koji se, praktično na prvi pogled, fatalno zaljubljuje u Strahinjinu mladu suprugu – dakle, Alija nije puki zulumćar, mrski negativac poput ostalih Osmanlija, već slojevita, kompleksna ličnost.
“BANOVIĆ STRAHINJA” – INSERT
Sve ovo čini ulogu Alije glumačkim izazovom par excellence. On je jezivi ubica i razbojnik ali sa izraženom emotivnom crtom – riječju, strastan, prijek i ponosit čovjek. Upravo na ovakvom “terenu” Gaga Nikolić iznio je svoju, gotovo izvjesno, najupečatljiviju filmsku ulogu. Malo je reći da je Dragan impresivan u ulozi Alije – istovremeno monstruozno hladan, ne prašta greške (pa ni svom rođenom bratu – zbog izdaje lično naređuje da ga nabiju živog na kolac, u prisustvu majke) ali i plahovit i strastven. Neizlječivo zaljubljen u otetu ženu srpskog viteza, Alija pati zbog neuzvraćene strasti i na kraju zbog ljubavi gubi glavu (bukvalno).
Lično mislim da je Nikolićeva uloga u “Banović Strahinji” izuzetna, bez mane, a da je lik Alije, u isti mah i odbojan i neobjašnjivo privlačan. Gledalac je na kraju filma gotovo u dilemi da li da se raduje Strahinjinoj osveti ili da možda i žali zlehudu Alijinu sudbinu. Kako god, usudio bih se da tvrdim da je to najintrigantniji negativac viđen u domaćoj kinematografiji.
Emir Kusturica i Dušan Kovačević, obilato koristeći hiperboličnu estetiku, iščašeni humor i sve moguće stereotipe i kolektivne zablude koje sobom nosi naša tradicija, kreirali su gorko-kiselu epopeju o državi koje više nema. “Bila jednom jedna zemlja” (izgovara posljednju repliku Slavko Štimac)… i u njoj živio jedan veliki manipulator i licemjer – drug Marko Dren.
U filmu koji je trijumfovao na kanskom festivalu prije tačno 20 godina Miki Manojlović bez skrupula, ali sa pregršt cinizma i pokvarenosti kroji sudbine hiljada svojih sugrađana, pa i rođenog brata (Štimac), najboljeg prijatelja i saborca (Lazar Ristovski), voljene žene (Mira Joković). Drug Marko zauzima centralno mjesto u cijeloj epopeji, on je paradigma Partije, ideološke vrhuške i njenog nakaradnog sistema zasnovanog na lažima, zabludama i zavjerama. Manipulišući svim likovima u filmu, bez trunke emocija, Marko se uspinje do pozicija moći i vlasti, ostavljajući iza sebe pustoš, u svakom smislu.
“UNDERGROUND” – INSERT
Drug Marko je, u izvjesnom smislu, i alegorična figura – riječ je o filmskom liku koga je Dušan Kovačević, po svemu sudeći, kreirao kao “koktel” baziran na nekolicini vodećih ličnosti komunističke Jugoslavije; aluzija na Josipa Broza je prilično otvorena, kada se uzme u obzir da je neprikosnoveni vođa jugoslovenskih komunista u vrijeme najžešće ilegale (prije II sv. rata) koristio konspirativno ime “drug Marko” (uz još nekoliko lažnih imena); u liku kojeg tumači Manojlović mogu se donekle prepoznati i Leka Ranković, Edvard Kardelj i dr. Uzimajući u obzir težinu njegovih nedjela, kao i posljedice istih, reklo bi se da je Marko Dren možda i najveći filmski zločinac koga smo gledali u domaćim filmovima.
Goran Paskaljević je, uz pomoć sjajnog glumačkog ansambla, sa velikim uspjehom ekranizovao “Bure baruta”, pozorišni hit sredine devedesetih godina. I dok su mnogi raspravljali o tome je li predstava bolja od filma i obrnuto, iz neobično bogate galerije (negativnih) likova izdvojio se Topuz, u tumačenju Voje Brajovića.
Ovaj negativac na trenutke neodoljivo asocira na brilijantnog Gerija Oldmana kao korumpiranog policijskog detektiva iz filma “Profesionalac” Lika Besona – dijaboličan do neslućenih razmjera, Brajovićev lik je potpuno iščašen, gotovo do nivoa groteske, a u isto vrijeme itekako realističan, vjerodostojan. Uprkos tome što je Topuz prisutan u nepunih 15 minuta filma, impresionira ubjedljivost sa kojom je odigran, a scena u kojoj doživljava svojevrsnu egzaltaciju uz pjesmu “Zajdi zajdi” jedna je od onih koje se nikada ne zaboravljaju.
“BURE BARUTA” – INSERT
Brajovićev Topi unosi nemir od prvog kadra u kojem se pojavljuje. Njegova izobličenost, pojačana kokainskom hiperaktivnošću, teren je na kojem se Voja Brajović snalazi bez greške, pogađajući pravu mjeru, čineći da Topuz postaje iz minuta u minut sve strašniji.
“Nemoj da se kurčiš“ – replika je koja lakonski ilustruje Topijevu zlokobnost od koje gledaoca podilazi jeza. Za njega, ljudski život je bez ikakvog značaja, a sudbine likova koji ga okružuju nevažne su, sve dok se monstruozno poigrava sa njima. Čak i kada nam, u završnici, postaje jasno da će (zasluženo) stradati, ovaj morbidni negativac i dalje je zastrašujuće zao i izopačen, bez trunke savjesti. Duboki naklon Voji Brajoviću za nesvakidašnju interpetaciju.
U Dragojevićevom najzrelijem filmu Dragan Bjelogrlić je, čini se, pružio svoj maksimum. Njegove pređašnje uloge koje su ga proslavile (u “Boljem životu”, “Crnom bombarderu”, “Lepim selima”) bili su pozitivci, heroji ili makar samo dobri momci. A onda smo vidjeli “Rane” – Bjelina interpretacija Kureta, “žestokog momka“ (kako ova izlizana fraza iz devedesetih savršeno pristaje!) žestoka je do ivice ludila, naturalistički brutalna, a u isto vrijeme, ovaj šizofreni narko diler, zaslugom Dragojevićeve dramaturgije, dozirano je iskarikiran, pretjeran. Ludi Kure sebi dozvoljava bukvalno sve, za njega ne postoje nikakvi okviri, skrupule, crvene linije; poput predatora u životinjskom svijetu, ovaj surovi nasilnik i ubica ne samo što ne haje za bilo kakve norme već je i haotičan, beskompromisan i iracionalan. Uostalom, baš kao i čitavo društvo u kojem Kure važi za “đentlmena” i “patriJotu” lakog na pištolju kome se valja skloniti s puta.
“RANE” – INSERT
https://www.youtube.com/watch?v=cWzVRHbcC0g
Nakon sugestivne, potresne uloge koju je odigrao u “Lepim selima”, Bjela je svojim dostignućem u “Ranama” nadmašio sve pređašnje interpretacije, profilišući se kao ozbiljan karakterni glumac. Naime, zadatak nije bio nimalo jednostavan – trebalo je pronaći pravu mjeru u portretisanju negativca koji nije ravan, dakle nije samo dehumanizovan i mračan; Dragojevićev autorski koncept podrazumjevao je i dodatnu dimenziju (njemu svojstvenih) sarkazma i gorke ironije, pa je tako Kure trebalo da bude i naizgled pretjerano drzak, paranoidan i hiperaktivan (po istom principu funkcionišu i još neki likovi u “Ranama”, poput onih koje igraju Miki Manojlović i Branka Katić, na primjer, trebalo je i da “isporuči” dozu kiselog humora. I baš na tom mestu Dragan Bjelogrlić je besprijekoran, izbjegavajući zamku parodičnog glumatanja, iako je cijela glumačka igra zapravo veoma blizu te ivice. Bilo kako bilo, Bjelinog Kureta stvarno je nemoguće zaboraviti.
Sve nas je oduševljavao kad god se pojavio na velikom platnu kao Đavo u kultnom serijalu “Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića – svakako je riječ o jednom od najzanimljivijih, a bez konkurencije najzabavnijem negativcu srpskog filma. Ipak, ovde sam se okrenuo drugom lošem momku koga je maestralni Srđan Todorović odigrao jednako ubjedljivo, pa čak i jednako zabavno.
Profiter, švercer, diler, kockar, makro… Dadan je i unikatni promoter bahatosti, nasilja svake vrste i, dabome, kiča. Popularni Žika je kod Kusturice, prije “Crne mačke”, već igrao u “Podzemlju”, a ne mogu da se na ovom mjestu ne prisjetim i fenomenalne uloge Srđanovog oca, Bore Todorovića u “Domu za vješanje” (glavni antagonista Ahmed, omaž Vitu Korleoneu iz „Kuma“)…
“CRNA MAČKA BIJELI MAČOR” – INSERT
I dok smo kod Bjelogrlićevog Kureta imali taj neotesani, brutalni smisao za humor, Todorovićev Dadan kao da je sišao pravo sa stranica “Alana Forda” – dobili smo grotesknog negativca koji u pojedinim scenama djeluje više kao sprdnja nego kao prijetnja. Dadanova “šabanska” pojava, dijabolični izrazi lica i histerični izlivi emocija (samo) prividno umanjuju njegovu zlu narav i nasilničku prirodu. Ispod kičaste fasade čuči temperamentni negativac, narkomanski zavisnik koji se ponaša kao pitbul terijer – baš kao u Neletovoj pjesmi iz filma. Bahati Dadan naposlijetku dobija ono što zaslužuje, začinjeno poniženjem i podsmjehom od strane svih protagonista, a Todorovićeva gluma, od prvog do posljednjeg kadra, zaslužuje čistu desetku.
Žika Todorović našao se i u koži glavnog junaka famoznog “Srpskog filma”, u javnosti žigosanog, šokantnog horora Srđana Spasojevića. Odmah da raščistimo – glavni negativac u ovom filmu nije pojedinac već sistem, prikazan kao opaka, toksična sredina u kojoj vladaju teror, manipulacija i kafkijansko beznađe. I taj sistem ovdje je personifikovan u liku kojeg brilijantno tumači Sergej Trifunović.
Vukmir, samozvani filmski reditelj i scenarista, jedina je, dakle, “umjetnička duša” među svim ovdje nabrojanim filmskim zlikovcima. Možda ga to čini, u neku ruku, još strašnijim? Naravno, njegova “kreativnost” zapravo je monstruoznost, potpuna i zastrašujuća. Kaže se kako su samo svemir i ljudska glupost beskrajni; Sergej Trifunović je, u koži pomenutog Vukmira, demonstrirao kako ipak postoji još nešto beskrajno (makar dok gledamo ovaj film) – ljudsko zlo.
“SRPSKI FILM” – INSERT
Sergej je i ranije sa uspjehom glumio mrske likove (pomenimo uloge u “Stršljenu” i “Ubistvu s predumišljajem”). Kada mu je ponuđena uloga Vukmira, u početku se dvoumio, da bi na kraju ipak pristao. I dobili smo, po mnogima, najjezivijeg negativca, najmračnijeg (ne)čovjeka u istoriji domaćeg filma. Trifunovićev Vukmir je esencija pomračenog uma, impotentni monstrum u koži samozvanog umjetnika koji, ironično lamentirajući nad sudbinom čitavog naroda, vuče u pakao nasilja i brutalnosti sve u svojoj blizini. Zaista je teško pronaći u filmovima sa svih meridijana likove koji bi mogli svojom monstruoznošću da pariraju ovom ultimativnom negativcu.
Ne bi bilo fer zaobići u ovom osvrtu Slobodana Beštića u ulozi brata glavnog junaka “Srpskog filma” – sve pohvale za ovog glumca (svima poznatog po glavnoj roli u “Metli bez drške”!); ostavio je impresivan, jeziv utisak svojim tumačenjem licemjernog i seksualno izopačenog policijskog inspektora. Nekako mi se čini nepravednim kada ovdje ne bi spomenuli, makar samo taksativno, još neke užasne likove od kojih su nas prolazili žmarci ili su nam izazivali gađenje i prezir:
Ljuba Tadić – doktor u filmu “Poseban tretman” (1979)
Rade Marković – upravnik bolnice u filmu “Variola Vera” (1982)
Bora Todorović – mafijaš Ahmed u filmu “Dom za vješanje” (1988)
Danilo Lazović – Miodrag u filmu “Mala” (1990)
Nikola Kojo – kriminalac u filmu “Mehanizam” (1993)
Nikola Đuričko – Gojko Sisa u filmu “Munje” (2001)
Dušica Žegarac – Margita u filmu “TT sindrom” (2002)
Ono što se može izvesti kao zaključak je da su se u prvi plan nekako “ugurali” negativci iz filmova novije produkcije, tačnije, u vremenu poslije raspada bivše Jugoslavije (ili bivše zajedničke kinematografije, svejedno). Da li to znači da su na našim prostorima devedesetih godina i kasnije snimani mračniji filmovi nego prije? Jesu li noviji “loši momci” suroviji, brutalniji nego oni stari? Biće da je tako.
I još nešto: sa izuzetkom lika Margite, ubice u “TT sindromu” Dejana Zečevića, upadljiv je izostanak upečatljivih ženskih antagonista u domaćim filmovima. Doduše, u ovom kontekstu mogli bismo da pomenemo i dvije nezaboravne vampirice iz Kadijevićevih horora “Leptirica” (1973) i “Sveto mjesto” (1990), u tumačenju Mire Nikolić i Branke Pujić.
Pa eto, ako bih nekim slučajem baš morao da se opredijelim za najmračnijeg, najstrašnijeg “lošeg momka” domaće kinematografije, neka to na kraju bude Trifunovićev Vukmir, epicentar zla u “Srpskom filmu”. Ko je gledao, zna o čemu govorim.
mondo.rs
