Istaknuta interpretatorka vorld mjuzik scene sa ovih prostora Amira Medunjanin, koketiranjem sa džez i bluz primjesama unutar bosanskog sevdaha, postala je miljenica publike i van Balkana. Pjevačica će 14. marta održati koncert u Centru „Sava” na kojem će predstaviti novi album “Silk and Stoun” (Svila i kamen).

– Prošle godine smo dali mali uvod i otpjevali dvije pjesme sa novog albuma. U to vrijeme album je bio u fazi remasteringa, pripreme za izdavanje. Izašao je prošle godine u maju i sada se vraćamo da ga podijelimo sa publikom i nastavimo priču o kamenu i svili – kaže Amira na početku razgovora.

*Na CD “Svila i kamen” osvrnuli su se i neki značajni svjetski mediji poput “Gardijana”?

– Da se ne hvalim, ne znam čime sam zaslužila, ali “Gardijan” i “Observer” prate sva moja izdanja, od “Rose”, pa evo sad, do albuma “Silk and Stoun”. Čak se jednom i “Fajnenšel tajms” osvrnuo na to što radim, možda na to ima uticaja to što mi je izdavačka kuća u Londonu. Mislim i da su svi ti albumi našli put do ljudi. Pored “Gardijana” i “BBC mjuzik magazin” je uradio čak dvije recenzije i uvrstio nas u muzički izbor mjeseca, pomenuo nas je i muzički magazin “Ankat” koji gotovo da se ne obazire ni na šta što dolazi sa strane. Činjenica da je neko od njih poslušao šta iko od nas sa ovih prostora ima da kaže, fenomenalna je, a kamoli kad naprave neki pozitivni osvrt.

*Kako objašnjavaš to da i Britanci razumiju sevdah?

– Muzika nema granice i bez obzira na jezičke barijere koje evidentno postoje, prava muzika dođe do ljudi svugdje. Ona iskrena, istinska emocija dotakne ljude ako su dovoljno široki i otvoreni cijelim srcem, cijelim bićem. Imam sreće da radim sa fenomenalnim pregaocima, poput Bojana Zulfikarpašića, sa kojim sam otkrila neke dijelove svoje duše za koje nisam znala da postoje. I neko drugačije i novo izvođenje nekih pjesama koje su vijekovima na ovim prostorima meni je potpuno otkrovenje, ta nekakva širina, i drugačije shvatanje totalno je nova dimenzija. S druge strane, najljepše mi je kad doprem to tih Engleza, jer kod njih se ne znam koliko dnevno tih izdanja pojavi, pogotovo vorld muzike sa raznih dijelova planete, ali ovo je njima nešto egzotično, drugačije, osjeti se da je to muzika iz duše.

Mislim da su svi tamo pomalo željni i žedni toga. I mislim da počinju da razumiju taj pojam sevdaha, ali treba još dosta vode da proteče ispod savskog mosta dok oni to sasvim shvate. Inače, sevdah, i generalno, muzička tradicija sa ovih prostora, svakoga dana dobija sve više poklonika i bitno je nastaviti u tom pravcu.

*Zaštoje to tako?

– Kada pričamo o boljitku, o prosperitetu, svi na Balkanu sanjamo bolje sutra, a živimo posttranziciju. Ja mislim da se muzikom mogu napraviti jako dobre stvari. Kao prvo, to je put ka zbližavanju ljudi i razumijevanju koje smo pogubili. Ako želim da shvatim kako stvarno žive i misle ljudi na Mauricijusu, u Indiji, Indoneziji, ja ću poslušati muziku sa tih prostora, tradicionalnu muziku. Mislim da je to lakši način da se dođe do duše, jer su tradicionalne pjesme najljepše ogledalo duše jednog naroda.

*Ima li razlike između publike u pomenutom Londonu i ovdje?

– Ja ne osjećam razliku, meni je identično. Ali taj trenutak, momenat kad se desi ta konekcija, ta spona, magija, znam gdje sam, šta sam, zašto sam. Tada mi je sve jasno – bio to Island, Rejkjavik, London, Pariz, Beograd, Novi Sad, Zagreb. Kad ne govorimo, samo se osjećamo – svi smo isti.

Nik Kejv kao šolja kafe

*Šta je vaš muzički ukus van onoga što radite?

– To zavisi od toga gdje se nalazim. Bilo je dana kada sam bila, na primjer, u Londonu, pa sam iz nostalgičnih razloga po dva dana slušala Nadu Mamulu. U posljednje vrijeme slušam dosta Amaliju, stare njene izvedbe, nađoh na Jutjubu i neke stare snimke iz ’63, slušam Gregorija Portera koji me je totalno raznio na koncertu u Sarajevu, jer fenomenalno čovjek pjeva. A Nika Kejva slušam na dnevnoj bazi, to mi je kao popiti kafu.

 

 

 

pressrs.ba

Napiši komentar